Prsti služe za tastaturu. Ili da nekome otkucamo poruku, čistu ljubav. Za pijesak među njima. I prsten. Tu su za nečiju kosu i za nježni dodir baršunaste bebine kože. I da dotaknu dušu, ponekad na krivom mjestu.

Pet godina sam uvjeravala sebe da to nije ništa. Da je tek epizoda koja će olako proći, samo treba da pustim vodu. A nije prolazilo; dani su postajali sedmice, one mjeseci, a moj život godine košmara. Između bola, bijesa, tuge i srama skrila se tek riječ od osam slova, teška kao olovo i laka za održavanje.

 

A BULIMIJA je mnogo više od prsta na pogrešnom mjestu. Ona podsjeća da on zna biti i na obaraču.

Samo se ušunjala tiho. Misliš da si dovoljno jak da polomiš ruku nečemu što ti gura prst u grlo. Ali ona se srodi sa tobom. Postane ti vjerni pratilac, najbolji prijatelj, tvoja sjena. Ideš na predavanja, posao, sjediš u parku, prebiraš po novčaniku, razmišljaš šta još imaš da joj ponudiš. A bulimija je nezasitna. Hraniš je, a gadljiva je na sve što joj daješ. I na posljetku ti ogadi život, jedini koji imaš.

Ne potičem iz razorene porodice, dijete sam intelektualaca i iskrene podrške, okruženih knjigama i uspavankama. Imala sam djetinjstvo ispunjeno smijehom, mirisom pečenih kukuruza ispred zgrade, odlascima na izlete, rođendanima i ljetima na Uni. Voljela sam te bezbrižne dane, čak i one u ratnom podrumu, kad je mama posljednji dinar davala za kržljavo pile pa pola slala tati na ratište čekajući bilo kakav glas iz rova, voljela sam ih, jer su izrodili i mnogo toga boljeg i dobrog i dali nadu.

Kad me je obgrilia, studirala sam, redovno polagala ispite, imala prijatelje, momka, pijane noći, spavanja do podne, odlaske u pozorište, putovanja i novi mobitel. Smisao. I slobodu. Nije mi bila potrebna da ispuni neku prazninu.

I uvijek sam imala manje od šezdeset kilograma. Valjda samo jednog dana budeš dovoljno glup, premalo da to postane tvoja osobnost, a previše da bi bilo zanemarivo. I da na vrijeme shvatiš da si juče gurnuo dva prsta i povraćao jednom, danas dva puta, a onda sve što pojedeš. I gdje god da pojedeš.

Bojiš se ljudi, bojiš se odlazaka, dolazaka, strahuješ od razotkrivanja, bježiš od sebe i kriješ se, a nijemo moliš da te pronađu.

Povraćala sam u svojoj i tuđim kućama, poslije obroka koji su s ljubavlju pripremani. Radila sam to i dok je mama tiho jecala pred vratima kupatila, a ja je ubjeđivala da je sve u redu. Da mi supa nije prijala i da će proći. I tako milion puta. Povraćala sam svu tu ljubav, nečiju nesebičnu pa plačući u svoja četiri zida vjerovala da ne vrijedim. Da će me, na kraju, progutati sve ono što sam ispljunula.

Bojiš se svog odraza, svog lica koje postaje sve više sivo. Zuba koje nagriza tvoja vlastita kiselina pa ih kao luđak bjesomučno pereš ko zna koliko puta dnevno. Strahuješ od druženja, odlazaka u masu, pripadanja i boravka tamo gdje ima hrane, jer si ovisnik. Plašiš se crvenog ruža, jer ne ide uz sve to.

Sa posla trčiš kući i nerijetko daješ posljednji dinar za tovar hrane, jer iznova želiš taj osjećaj. Da nahraniš taj porok u sebi, koji te iznutra nagriza i raduješ mu se. A to je katarza svega vrijednog; tebe kao dobre kćerke i sestre, tebe kao uzornog studenta i odanog prijatelja, kao nekoga ko je odgovoran, nesebičan, požrtvovan, usamljen i vjeran. Zagledan u overdose.

Nakon pet godina borbe sa bolešću, svijetom oko sebe i mikrokosmosom u sebi, sa svim onim što sam postala, a što prije željela pokopati, shvatila sam da sam joj dala sve od sebe. I da vrijedim mnogo više od jedne dijagnoze, šifre i slova F.

Od statistike po kojoj sam neko sa emocionalnim tegobama, neshvaćen ili odbačen, u depresiji i na ivici. Da je moj život veći od straha i sramote. Stala sam i ispljunula je posljednji put, zauvijek postavši ona stara, a nova.

Znam da će ovo pročitati i neke od vas koje prolaze sličan pakao.

Ubijeđena sam, jer v(n)as je mnogo, iako o tome ćutimo, krijemo se i pokušavamo zaboraviti. Ćuti društvo, ćuti država, kriju i pate roditelji, prijatelji, osmjehuju se zli, ćutimo mi sami.

Tako bez glasa, valjda ubijeđeni da činimo svijet boljim, a proći neće dok ne progovorimo, dok ne izvučemo te prste iz grla i ne stavimo jarki karmin bez bojazni.

Nije bilo lako ni jednostavno, jer ti si hazarder, hrana je tvoja droga, alkohol, cigareta. Zato, budi hrabra i istraj! Traži pomoć, plači, urlaj, padni na koljena. Pljuni svaki put kad se pogledaš u ogledalo, jer drugačije ne može. Tek kad se zamrziš do kosti, zavoljećeš se iz dna ranjene duše. I, jer te tvoje prste čeka još mnogo toga lijepog – isprepletene u tuđe, okrugli znak vječnog zajedništva, da l’ poneka tetovaža ili tek mirisna krema.

Bulimija nije samo riječ od osam slova, ona je mnogo više. Ali nije jača od tebe!

Jelena Pralica za Lolamagazin.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari