Jedna od najlakših stvari na svijetu je stvoriti mišljenje o nekom drugom. Dolazi prirodno, bez nekog posebnog napora. Vidiš kako netko izgleda, ili čuješ što je rekao, i voilà! Imaš svoje mišljenje o toj osobi.

Ponekad ne moraš čak ni vidjeti ni čuti tu osobu. Dovoljno je da saznaš da je član neke udruge ili stranke, ili se pojavila na nekom skupu, i to je to. Stvorio si mišljenje o toj osobi a da je nikada nisi ni vidio ni čuo.

 

Naravno, moguće je i prilijepiti nekome pozitivnu etiketu, ali ja bih se ovdje pozabavio negativnim etiketama.

Etiketiranje je naš mehanizam s pomoću kojeg pokušavamo “pospremiti” ljude oko sebe u određene ladice i tako lakše odrediti hoćemo li imati ikakav kontakt s njima ili ćemo ih zaobilaziti u širokom luku. Nemamo vremena ni volje detaljno upoznati svaku osobu na koju naiđemo, pa u startu odbacujemo one koji nam “ne legnu” na prvu.

A ponekad nam služi i da se mi osjećamo bolje u vezi svojih životnih izbora. Sjećam se mnogih negativnih komentara na putopise Danijela Rostuhara ili Hrvoja Jurića. Neki ljudi koji rade “konvencionalne” poslove 40 sati tjedno i imaju raznorazne obaveze, nikako ne mogu shvatiti kako netko može provoditi svaki dan putujući po svijetu. Pa su Danijela i Hrvoja etiketirali kao niškoristi i lezileboviće koji ničime ne doprinose nego samo troše tuđe novce i “filozofiraju”.

Ponekad mi se čini da nismo krivi zbog etiketiranja nekoga jer smo gotovo nemoćni protiv toga. Vidiš nekoga, i misao ti se jednostavno, nekakvim automatizmom, pojavi u glavi. Pročitaš nečije mišljenje o nekoj temi, i ne možeš si pomoći a da u svojoj glavi ne kreneš stvarati sliku o autoru teksta.

Ono što možemo i moramo učiniti oko toga, je zauzdati to inicijalno mišljenje i pokušati ga ili potkrijepiti dodatnim informacijama, ili ga odbaciti kao pogrešno.

Nije sramota stvoriti mišljenje o nekome nakon par sekundi. Pogrešno je to mišljenje braniti krvlju i tretirati osobu na temelju toga, bez da se zađe malo dublje i istraži kakve je ta osoba zaista.

Za to treba puno truda i vremena, pa se većina ljudi s time ne bavi. Stvore negativno mišljenje o nekome, i to ostane zapisano u kamenu. Sve što ta osoba kaže ili učini naknadno, odbacuje se bez razmišljanja.

Često zaboravimo da je svaki čovjek nevjerojatno kompleksno biće.

Mozaik sastavljen od tisuće i tisuće komadića različitih boja i oblika. Ono što mi vidimo na ljudima koje sretnemo u prolazu ili vidimo na televiziji je samo jedan komadić. I onda stvorimo o njima mišljenje na temelju tog jednog komadića osobnosti i zaključimo da je to sve što trebamo znati o njima, i da je to dovoljno da ih ocijenimo kao dobre ili loše. A nije.

Strašno nam je bitno da ljude oko sebe možemo odvojiti na dobre i loše jer najčešće sebe smatramo dobrima, i samo se s dobrima želimo družiti. Loše eventualno trpimo, ali ih ne odobravamo.

Osobno sam primio i podijelio nebrojeno etiketa tijekom svog života. Od etiketa koje sam primio, najviše me smetaju ove koje sam dobio od ljudi koji su me već dosta dobro poznavali, ali su na temelju neke nove informacije zaključili da sam “loš”.

Tako je jedan kolega, s kojim sam prije 10-ak godina išao u školu, zaključio da sam četnik jer ne volim Thompsonovu glazbu i ono što zastupa, iako smo se mjesecima prije družili i zafrkavali. Sve je bilo poništeno s tom banalnom informacijom. Naravno, na temelju tog njegovog mišljenja, i ja sam njemu prilijepio etiketu zatucane budale, zanemarujući sve drugo što sam znao o njemu.

Kolega s posla se uzrujao kad je, nakon godina i godina druženja i međusobnih pokrivanja smjena, saznao da sam ateist. Reducirao je čitavu moju osobnost na jednu jedinu stavku. Od tada sam u njegovim očima prvo bio ateist a onda sve ostalo.

Naravno da sam i ja podijelio mnoštvo etiketa drugima. Jedna od novijih je bila vezana za ljude koji su prosvjedovali protiv Istanbulske konvencije. Etiketirao sam ih kao zadrte seljačine ispranih mozgova koji nemaju pojma zašto su uopće na prosvjedu. Etiketirao sam ih kao loše.

Igrom slučaja, na dan prosvjeda sam šetao po centru Zagreba baš u vrijeme kad je prosvjed bio u punom jeku. Među svom tom gomilom ljudi, naletio sam na jednog kolegu s posla. Pozdravili smo se i razmijenili par riječi. Ja sam znao da je on tamo zbog prosvjeda, on je znao da ja nisam. Nije bilo potrebe to naglašavati.

Otprije sam za njega znao da je ultra-konzervativan.

Uz to je bio i granični ksenofob i homofob. Da je bio stranac, bez ikakvog razmišljanja bih ga etiketirao kao nekoga s kim ne želim imati posla.

Pa ipak, s obzirom na to da ga poznajem već čitavo desetljeće, nisam ga nikako mogao reducirati na tu jednu jedinu crtu osobnosti i gledati ga isključivo kao prosvjednika protiv IK jer znam da je puno više od toga. Isto kao što znam da je puno više od homofoba i ksenofoba.

On je čovjek koji ima niz vrlina. Čovjek koji je spreman pomoći kad god ga se zatraži. Bez puno pitanja ili izlika. Čovjek na kojeg možeš računati.

S obzirom na to da se naš odnos nije promijenio, mislim da nije ni on mene sveo na samo jednu stavku. Vjerojatno iz istog razloga. Jer se poznajemo godinama i jer zna da može računati na mene.

I zato se trudim ne etiketirati ljude o kojima znam samo jednu jedinu informaciju. Jer znam da velika većina njih sadrži u sebi puno, puno više od te jedne informacije.

Pa čak i ako je (najčešće) nemoguće zatomiti našu ljudsku narav i podijeliti ljudima oko sebe etikete, vjerujem da možemo i moramo biti dovoljno jaki da te negativne etikete zadržimo za sebe i tretiramo ljude s nadom da su puno više od toga. Barem dok nam ne dokažu suprotno.

Leon Zrile

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari