Koliko je već prošlo? Tri mjeseca? Nisam ni primijetila a već sa lakoćom radim ovaj posao i tuga se izgubila sa mog lica. Osmijeh mi blista, a ne znam odakle se stvorio.

I što je čudnije – lijepo mi je okružena tim ljudima koji su došli da slave svoje godišnjice i rođendane. Pitali su me kako je moguće da i nakon deset radnih sati i dalje čuvam iskreni osmijeh na licu. Pitali su me i da li je stvarno vrijedno sve ovo?

Vrijedi li žrtve?

Zamislila sam se. Ispred mene stoji stariji bračni par i čekaju moj odgovor. Pogledam pored sebe, i tu je jedan od mojih najdražih kolega, Viviano. I on čeka da čuje moj odgovor.

Pomislim na roditelje koji su daleko od mene i sjetim se svega što mi nedostaje u tom momentu. Moje mačke, najbolji drug, sestrić, knjige, On… Da li je zaista ovo vrijedno?

Za ljude kao što sam ja, koji nikad nisu pristajali na obično i koji vjeruju da je život mnogi više od magareće klupe, ovo je veliko iskustvo. Bude toliko tih loših momenata ovde, nervni sistem ti treperi pred eksplozijom od nervoze, uvijek ima neki Platinum gost sa svojim posebnim zahtjevima, i uvijek je tu neko od kolega ko ti prosto ne paše. Radiš uvijek u brzini, uvijek na stand by, hronično umoran i neispavan, i nikad nemaš dovoljno vremena za disanje.

Uvijek je drama i uvijek je neki “babalu” gost.

Preživljavanje da bi se živjelo – nekad kasnije

Većina zaposlenih je tu radi novca. Mnogi rade na izmaku snage. Mnogi od njih nisu ni srećni. Štede novac i šalju porodicama. Mnogi imaju tužne priče. Neki nemaju više nikoga i zato su tu. Zašto sam ja tu? I ja sam odlaskom okrenula leđa. Htjela sam zaboraviti dan kad je u meni umrlo srce. Htjela sam vidjeti svijet. Htjela sam pronaći izgubljene snove. Otkriti gdje pripadam. Da li sam uspjela išta od toga?

Srela sam toliko divnih ljudi ovde. Onu vrstu zbog kojih je bilo vrijedno raditi tih jebeno teških deset sati. Onu vrstu zbog kojih bi se uvijek nasmijala kad ih vidim i koji su me na kraju putovanja grlili kao da sam im od srca parče odlomljeno. Sa njima sam pričala o mojoj zemlji. I za njih sam činila čuda u ovom neobičnom svijetu. I zato je bilo vrijedno. Biti odvojen od svijeta na koji si navikao, od ljubavi, porodice i prijatelja je teško. Do vraga, zna biti užasno. Ali na kraju dana kad se iscrpljena sručim u krevet, pomislim na sve te osmijehe koje sam izazvala, i kažem sebi da je vrijedilo.

I svi gradovi kroz koje prolazim, a ne bih imala priliku da ih vidim jer u mojoj napaćenoj zemlji ne možeš da planiraš putovanje tek tako. A evo me, putujem svijetom i šetam se po Baltiku, i ručam u Estoniji.

Njemu nije jasno šta to ima lijepo u pogledu na more i bijele noći St. Petersburga ali jednom kad to doživiš, one mračne noći budu ti tako obične. Treba imati otvoreno srce da bi svijet stao u njega. Još veću dušu treba da imaš da uz svijet stane i ljubav. I sjetim se Bresta i kažem da je vrijedilo. Ostaće to proljeće u meni zauvijek.

Nečeg se odrekneš da bi pronašao nešto drugo

I ovi ljudi koje sam srela ovde sa kojima dijelim dane, pričam o zemljama i dijelim osmijehe s njima… Vrijedilo je. Svaki njihov zagrljaj, i osmijeh vrijedio je ove osamljenosti. To je bogatstvo koje se ne mjeri u papirnim apoenima. Vivi se samo smije na moje riječi jer zna koliko je bilo teških momenata i koliko je bilo snage potrebno da ne odustanem. Ima ljudi koji su tu da ti budu kompas kad srce zašteka.

Warnemunde, Njemačka Photo by S. Š.

Udahnem daljinu i nasmijem se bračnom paru ispred sebe. Ona briše suzu, a on me zagrli domaćinski, skoro pa očinski. I znam, ma koliko daleko bila od onih koje volim, ipak je potrebno da budem najbliža sebi. A ovde sam pronašla neotkrivene dubine i neke zvijezde da mi svjetlucaju. Nedostajanje će me uvijek pratiti ali na kraju dana, kad sperem so i udahnem shvatam da sam potpuno živa, na neobjašnjiv način opet svoja i možda više nego ikad spremna da srce vaskrsnem u grudima.

Eto, zato je vrijedilo.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari