U dvanaestom mjesecu prošle godine, nakon što se vratila sa skijanja, prijateljica me posjela na kauč i izravno pitala: „Izabela, što se to događa s tobom da se nalaziš na rubu antidepresiva?“

Ono što ne pokazujemo, a svi proživljavamo

Ljudima volimo pričati lijepe stvari iz našeg života, barem ako je suditi po društvenim mrežama. Instagram vrvi sretnim, savršenim licima i očaravajućim pogledima. I ja volim biti nasmijana i sretna i vidjeti svoje prijatelje kako se smiju i kako vole. Volim da je dobro njima, volim da je dobro meni. Ali ne osjećamo se uvijek tako. Ponekad smo tužni, ponekad nam se dogode neke ne tako bajne stvari ili se osjećamo loše bez da znamo zašto. Kao što nas uhvati prehlada i gastritis nekad nas uhvati i neko sivilo u glavi.

Stalno nam se nameće kako bismo se trebamo osjećati, savjetuje kako preživjeti svakodnevicu, kako uskladiti posao sa obitelji. Koje tablete popiti da nam bude bolje. Izgleda da stalno trebamo biti sretni. Mislim da na stvari koje nam se događaju treba gledati sa svih strana, što često zahtijeva puno truda. U svemu tražiti nešto dobro i znati da će i loše proći, kao što prođe grmljavinsko nevrijeme i nakon njega se pojavi sunce. Tako priroda funkcionira, a mi smo i dalje njen dio. Ako smo usred  grmljavinskog nevremena nema smisla siliti se da baš u tom trenutku skačemo od sreće. Ako smo ljuti, ljuti smo. Ako nas je strah, strah nas je. To sve dođe i prođe, osim u onom slučaju kada nastavlja trajati i mi ne znamo kako da se izvučemo iz tog kruga sivila u koje smo zapali, što je jasan pokazatelj da je vrijeme da potražimo pomoć.

Kada jednom kihnemo, to ne mora značiti ništa. Možda nam je malo prašine upalo u nos. Ako nastavljamo kihati i dalje, pa nam još i nos počne curiti, shvatit ćemo to kao simptome alergije ili prehlade i reagirati kako bismo doznali uzrok problema i onda ga izliječili. Ista stvar je i s onim što nam se događa u glavi, onim što ne razaznajemo tako jasno i onom o čemu malo pa i nikako govorimo. Mentalnom zdravlju čija je kultura kod nas gotovo pa nepostojeća.

Kupit ćemo chia sjemenke, otići u teretanu, prestati pušiti, a kako ćemo se i kada početi brinuti za sebe iznutra? Onda kada smo već na rubu?

Ako niste primijetili, ali sasvim sigurno jeste, suvremeni život izrazito je plodno tlo za razvoj mentalnih bolesti. Oduzima nam polako, ali sigurno one najosnovnije potrebe i tjera nas na nemoguće izbore. Sve je manje vremena za odnose s drugima, manje mogućnosti za stvaranje sigurnog i toplog okruženja zvanog dom koji nam je kao ljudima potreban. Svijet lako postaje zastrašujuće, hladno i otuđeno mjesto.

U svojih 26 godina života naučila sam da je najvažnija stvar biti jak u glavi. Bili sportaš, novinar ili liječnik, zaposlenik ili šef, ambiciozni ili ne, način na koji se poznajete i izgrađujete iznutra ono je što diktira vaše ponašanje u širokom dijapazonu situacija. A dogodit će vam se, kad tad, situacije zbog kojih ćete izletjeti iz svoje zone ugode, sa svog pravocrtnog puta kojeg ste mislili da nadzirete. Od onih naizgled sitnih bitki, do onih velikih izazova – nitko nije imun na životne turbulencije. Zato valja raditi na sebi iznutra, upoznati se i baviti se sa sobom na vrijeme jer, bez obzira kako netko izgleda na van svi imamo materijala na kojem treba raditi. I to nikada nemojte zaboraviti.

Kad te nevrijeme iznenadi

Prošle godine, nakon završetka faksa, gubitka posla i povratka u rodni mi grad i ja sam se našla u situaciji u kojoj nisam mislila da ću se ikad naći. Kod psihologa sam počela ići prije sedam godina, nakon izrazito turbulentne prve godine u Zagrebu koju su obilježili promjena fakulteta i napad koji me zadesio. Život mi se preokrenuo naglavačke, a sav stres koji je zadesio glavu preselio se i u tijelo. Posjeti doktoru postali su moja svakodnevica, a većina tih stanja nije bila uzrokovana ničim drugim doli onim što se događa u mojoj glavi stoga sam se uhvatila riješavanja uzroka problema. Trebalo je proći nekoliko godina napornog rada na sebi da bi se situacija smirila i zbilja, provela sam gotovo cijelu godinu bez tableta za želudac. Tko muku muči s gastritisom, znat će dobro kakav je to uspjeh. Faks se primicao kraju i napokon me čekao samostalni život – sve je izgledalo bolje. No povratak u Zadar i gubitak posla, srušio je tu prividnu ravnotežu i ostavio me samu i golu nasred oluja koja su uslijedile. Nisam znala tko sam i što da radim sa svojim životom, u hrpi dugova koji su mi ostali od studentskih dana. U lošoj, emocionalnoj iscrpljujućoj vezi, bez prijatelja ni motivacije da steknem nove. Imala sam osjećaj da se ne mogu pomaknuti nigdje. Kao mnogi kojima se dogodila slična stvar povratkom u rodni grad nakon života negdje drugdje, zadesilo me sivilo. I to sivilo nije bilo prolazno kao prije, nije nestajalo sa danom gledanja filmova, dobrim plakanjem, treningom ili seksom. Samo se nastavljalo. Bilo je obilježeno tugom, dubinskim osjećajem nezadovoljstva i samoće, manjkavim osjećajem vlastite vrijednosti.

Svi ljudi koji me poznaju imali su samo jedno za reći – ako će se tko snaći, snaći ćeš se ti. Nisam sumnjala da ću se snaći, ali jesam u to kako će to sivilo proći.

Prva stvar koju na meni primjetite je energija. Hrpa energije i živosti, ponekad i nemira koji se ističu gdje kod se pojavim. Oduvijek sam bila izrazito aktivna, nisam voljela spavati i jedva sam čekala ustati se ujutro i započeti svoj dan. Upravo me zbog toga, ono što se dogodilo u potpunosti zaprepastilo.

Prvo je nestao apetit. Osjećala sam glad, ali nisam imala potrebu za hranom, ništa nije imalo okus. Ujutro sam se jedva ustala iz kreveta – čim bih otvarila oči i postala svjesna gdje sam na prsima mi se pojavio osjećaj strahovito teškog, gotovo paralzirajućeg tereta. Nekad sam se gušila u suzama, druga sam  se jutra bezizražajno ustala i krenula prilagođavati tekstove, dok su mi glavom prolazile misli kako bih mogla raditi raditi tristo puta važniji i zahtjevniji posao. Posao je često prekidalo plakanje i tok misli poput „ne mogu to više raditi, ne mogu se više buditi u ovim uvjetima, ne mogu više biti sama, nigdje nisam bila, ništa nisam napravila, ovo će trajati zauvijek, ovo raspadanje kojim sam okružena postat će moj život“ i na kraju – „ne mogu disati“, jer tko bi od tih misli i mogao udahnuti.

U večernjim sam satima vodila  fitness, i iako sam, dok bih hodala do dvorane imala osjećaj da ću stati, samo odjednom prestati funkcionirati, te žene s kojima sam radila i pokret na koji su me tjerale spasile su mi život. Doslovno.

Kad si  skroz dolje, dobra stvar je što se pomicati možeš samo prema gore

Istovremeno, iako nisam znala što bih s njom, moja je energija i dalje kucala ispod stakla kojim sam bila omeđena. Htjela je izaći i raditi fantastične stvari, ali ja je nisam imala gdje usmjeriti i to je izazivalo frustraciju. Znala sam da tu ne želim biti, ali nisam znala gdje želim. Ono što je najviše plašilo bio je nedostatak motivacije. Za ustati se iz kreveta, za skuhati kelj, za napraviti bilo što. Osjećala sam se kao u zamci i teško sam mogla zaspati. Bila sam nemirna, dubinski potištena i nisam vidjela perspektivu. Po prvi put u životu ispred sebe nisam vidjela ništa i to mi je bilo zastrašujuće.

 Tih nekoliko mjeseci zbilja jesam bila na rubu antidepresiva i jako sam se borila sa sobom da dođem k sebi. Da se osvijestim, da se probudim. Da ponovno pronađem motivaciju. Izlaz. Onda se dogodio Christian i dogodila se Amerika, baš kao što se nakon prijeteće ljetne nevere, na nebu ponovno pojavi sunce. Koliko god trenutačna bila, otvorila su se vrata koja su pružila izlaz i svjetlo kojeg nije bilo mjesecima. Skočila sam iz kreveta jer se vratila svijest o svijetu, o meni i onome što sam htjela cijeli život, a na što sam zaboravila još u svojim zagrebačkim danima. Postoji svijet izvan ovoga i ja u tom svijetu, pošto poto, želim aktivno sudjelovati.

Izabela Laura


Photo: Gina Gallinella

Frizura by: Style Studio Goga

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari