Kad gledaš svijet očima, vidjet ćeš mnogo toga. Lijepog i ružnog. Svakakvog. I mislit ćeš da je Tvoj pogled najjasniji mogući i da su prizori pred Tvojim očima mjerilo svijeta. Tebe. I objektivnosti.

Jer, jednom, možda i ne tako davno, rekli su Ti da je silno važno objektivno sagledati stvari. U tome je tajna. Biti objektivan. Biti realan. Biti pametan. Biti s obje noge čvrsto na zemlji i glave na ramenima. Očiju uprtih u sve oko sebe. Da Ti slučajno u trenutku nepažnje ne promakne nešto objektivno.

Kad gledaš svijet srcem, vidjet ćeš mnogo toga. I lijepo ćeš i ružno i svakakvo propustiti kroz mrežu svojih shvaćanja i osjećanja pa ćeš na kraju iz svega izvući samo ono bitno. I stvari, ljudi i pojave se više neće doimati onakvima kakvima su se doimali kad si ih gledao očima.

Reći će Ti da si lud i da si izgubio osjećaj za realno. A Ti ćeš nepogrešivo znati da si ga tek tada dobio.

Jer, realno, realnosti je onoliko koliko je i nas samih. Sedam milijardi ili koliko ono točno? Toliko je isto i definicija sreće. Ako već govorimo što je realno.

Realno je nekoliko dana nakon vikenda još uvijek hvatati korak s ovim svijetom. Jer Ti je Duša još napola negdje drugdje i imaš osjećaj da će tako zauvijek i ostati, prelivena preko ruba. I kad bi je povukao ovdje, sveo bi je na samo nešto. A realno, ona je sve. Posvuda i sa svime.

Realno je sjesti u automobil jednog subotnjeg jutra, nakon što si u jednoj od svojih realnosti proveo budan gotovo cijelu noć, pustiti neke svoje pjesme, dopustiti suncu da Ti uđe u svaku poru, otvoriti knjigu i pridržavati je jednom rukom, dok drugom Njemu pridržavaš koljeno. I uputiti se nekamo naizgled neispavan, a Duše budnije no ikada. Mirne i raširene, preko rubova. I dok će Ti um pokušati odvrtjeti glavom korake predavanja koje kaniš držati, u nekom gradu, pred Nekim Ljudima, on se opire i želi pratiti krajolike. Želi i da Ti ruka zaklopi knjigu i da cijeli samo bivaš. Ovdje. U nekom polustanju, mirniji no ikada. U realnosti realnijoj od bilo koje druge. Realno.

Realno je doći u Onaj Grad, veliki, prostrani, širokih obzora i prepustiti vodstvo nekom Unutarnjem Vodiču. I realno je da na ulicama zatvorenih zbog maratona taj isti Unutarnji Vodič odmah pronađe one kroz koje možeš proći. Realno je i da Te sam od sebe doveze pred gradsku garažu, ponudi Ti mjesto odmah lijevo nakon ulaza i na izlazu Ti prvo pokaže mjenjačnicu, nakon što si tog trena pomislio kako nisi promijenio novac.

Realno je da na osunčanom mjestu ispod Konja čekaš nekog koga ćeš realno fizički zagrliti prvi put, a znaš ga oduvijek i zauvijek. Realno je i da ćete potom zastati ozareni emocijama na jednom mjestu u gradu kako bi nazvali još nekog i pitali ga gdje je, a on će vam istovremeno, na istom tom mjestu i istog tog trenutka dolaziti ususret.

Realno je da ćete do lebdjeti do jednog čarobnog mjesta, sjesti, pogledati se, toga trenutka vas tri, i on, Muškarac iz vaše priče, a Duše će se nasmijati kao nikada, sretne što su se ponovno srele. I mogu pričati da si lud, da nisi objektivan i da bulazniš. No, Ti ćeš se kao i toliko puta dotad samo okrenuti, u smjeru neke svoje realnosti. Jer, realnosti je onoliko koliko je i nas samih. Sedam milijardi ili koliko ono točno? S tim da u tom trenutku, budimo realni, nas četvero stanemo u jednu od njih. I nije nam tijesno niti komotno. Baš nam je onako kako treba biti.

Realno je da potom dođeš na mjesto na kojem ćeš za nekoliko minuta izići pred ljude i govoriti, a da još nijednom nisi stigao ponoviti u glavi tijek onoga što želiš reći. I realno je da se uopće ne zamaraš dok se presvlačiš jer znaš da će stvari ići svojim tijekom, baš kao što uvijek idu. I da ponekad uopće ne ovise o Tebi, nego o Nekom ili Nečem iznad, oko ili u nama, jer realno, nikad nisi vjerovao da je to samo gore, već si bio uvjeren da je posvuda.

Realno je vidjeti pred sobom bića puna pitanja i očekivanja, i također biti svjestan svojih, a potom se opraštati od jednog po jednog dok na kraju ne uroniš u samo postojanje. U ljubav na djelu. U pogled iz srca.

Jer, znaš, a znam da znaš, čak i ako nešto smatraš pod realnošću, kad gledaš svijet srcem, vidjet ćeš mnogo toga. I lijepo ćeš i ružno i svakakvo propustiti kroz mrežu svojih shvaćanja i osjećanja pa ćeš na kraju iz svega izvući samo ono bitno. I stvari, ljudi i pojave se više neće doimati onakvima kakvima su se doimali kad si ih gledao očima.

Bit će čista ljubav. Sama esencija postojanja.

Realno je da Te dođu intervjuirati za neku emisiju, a Ti iziđeš iz prostorije i tek potom shvatiš da stojiš bos pred voditeljicom i da ne znaš ni gdje su Ti cipele. I toliko Te nije briga da je to realnije od svega ikada. Jer u tom trenutku vidiš samo bitno. Ljubav na djelu. Pogled iz srca.

U tom trenutku nemaš, nego samo jesi.

Kao i nešto kasnije kad na ulici grliš drage prijatelje. I kad je u tom zagrljaju čitava vječnost. I sve što je bilo i što će ikada biti. Pa ne znaš na kraju bi li se smijao ili plakao. Ili oboje ili nijedno. Jer, realno, toliko si u tom trenutku Ti Ti da jedino to znaš. Pa nosiš kroz grad vrećicu sa slatkišima koju su Ti dali, i šarene paketiće za svoje dječake. I znaš da nijedna materija ne može nadomjestiti emociju. Posebice ne onu koja u sebi nosu spoznaju.

I dok dišeš u ritmu sebe, dok hodaš svojim koracima, osjećaš kako Ti se Duša prelijeva preko rubova tijela, kako se sudara s prolaznicima, sa svjetlima grada, ulazi u fontane, zapleše nakratko salsu na jednom od trgova, zavuče se oko Nečijih leđa i ondje umiri pa ponovno poleti.

Na tren zastane u nekoj od trgovina gdje glasno svira neka pradavna pjesma. I povuče sve što je bilo i što će ikada biti u jednu točku.

„Kao ptica na mom dlanu“, odzvanja.

A Ti znaš, kao nikada da Ti je Duša na dlanu svijeta.

Realno.

Marina Papec

Žena Dijete, sanjar, mama koja zaviruje s druge strane oblaka i vjeruje da se samo ljubav broji.

Komentari