Životne želje

Nemjerljive su bile stvari koje sam usput ostavljala, a ipak nikad nisam znala dovoljno pažljivo da se okrenem za njima. Pitala sam se, godinama kasnije, jesu li pojave kojih sam se odricala kroz razvoj sopstvenog bića tražile da budu ostavljene? Jesam li svjesno, dižući glavu od njih priznavala da mi više nisu potrebne?

Nekad, sjećam se, neke žarke želje dolazile su kasno. Tad više nisu bile ni želje ni žarke. Bile su ništa, kao maslačak prhnute na vjetru i prosute u isti mah. No maslačku je sva uloga u tome, da prhne. Ja sam od nekih svojih želja pravila malene univerzume i prepoznavala ih kao sopstvo. Nakon, što su nestajale, bivalo mi je svejedno. Da sam od nastajanja u mojim svjetovima umjela da ih nazovem maslačkom, možda mi odvezivanje od njih ne bi padalo tako teško?

U čemu je onda poenta želja?

Učila sam, godinama, da je sva bit u postojanju ovoga što vidim sad. Nisam razumijevala da je vezivanje kobno, jer ako makar na trenutak poremetim životni tok pravi se talog. U talogu ne sazrijeva ništa, kamo li krhka istinska želja. Ona bi mogla da pupi samo puštena kroz zrak, sigurna kroz zvižduk vjetra i bujanje prirodnog ciklusa. Poenta je željeti a ne trebati, spoznala sam jednom i od tad mi je jasno.

Trebala sam svašta, no željela sam malo što. Kad se danas osvrnem, sve što sam željela živim i želim i dalje. Željela sam mir, inspiraciju spokoj za najbliže i tišinu. Istinski sam željela jedino smisao, a sve ostale potrebe pravdala sam željama. Potrebno nam je ono što nam je namijenjeno, ne znamo mi što nam zbilja treba. Zato gušimo i želje i dobre duhove.

Čije želje nasleđujemo?

Bezbroj želja za koje sam vjerovala da su moje, zapravo su bile svačije-moje najmanje.

Jelena je rekla Jovanu: “Ja ću raditi po svome srcu, a ti radi kako znaš”. Jelena je bila mudra, pametna žena, kasnije je rodila moju babu a ova moju majku. Jeleninu želju, da čini po srcu, vjerujem da sam naslijedila i ja. Jelena je poželjela, istinski da čuje samo ono što joj je srce pjevušilo zato se suprostavila Jovanu i pošla za onoga za koga je htjela. Moja je baba uradila isto, majka za njom. Ja sem po srcu, ne umijem ulicu pa pređem, kamoli da izaberem muškarca. I pitala sam se, oduvijek, što nasleđujemo od majki i njihovih majki? Želje, stavove, ideje, moranja i trpljenja?

Da je Jelena izabrala da sluša, možda bih ja danas učena na slušanje željela druge želje? No Jelena je bila mudra žena. Znala je, da se u žensko nasleđe ostavljaju izbori i da žena ženu neće naučiti do kako je i sama naučena. Žena ne može da želi drugo, do kako vjeruje da treba. No bi li sva moja ženska vjerovanja bila drugačija da je Jelena pristala na Jovanov ultimatum i da se pokorila željama svoga oca?

Žene ostavljaju ženama u amanet sve što su skupljale kao perline bisere čitavo postojanje. Ja sjutra, ako stvorim ženu, neću moći da joj dam više od ovoga što imam. Ni drugačije. Hoće li njene želje biti naslijeđene mojima? Moja je majka živjela za ljubav pa ja nisam ni imala drugih želja osim da ljubav živim. Sve moje dječačke, tajne želje bile su ljubavne, istkane pažljivo da se ne protumače pogrešno.

Čijim željama se pokoravamo?

Jelena je rekla Kseniji da bi trebala da se uda za Milana. Milan je bio propisan, no ne znam je li Ksenija pošla za njim zbog njega ili zbog Jelene. Kasnije, kad je rodila moju majku, nisam znala je li Jelena zaboravila da je za sebe birala po srcu. Možda je i za Kseniju izabrala na isti, njen način zaboravljajući da to uopšte nije ni trebao da bude njen izbor.

Koliko je bilo želja, da ih je u moje ime željela moja majka, pa su pogrešno pripisivane meni kao rođene? Ima li takvih želja uopšte i jesam li kadra da ih prepoznam, nemam pojma. Što sam željela, što mi se nametalo, čime sam se pokoravala a da toga nisam ni bila svjesna nikada?

Biramo li puteve zbog tuđih očekivanja ili u svakoj od nas bridi jedan samo njen, koji je čeka i koji joj stremi?

Ne znam.

Ne znam ni kad sam u majku prestala da gledam kao u idola, ni kad je Jelena prestala da mi bude uzor. Od idola i uzora se ne prave ciljevi za dušu. Ksenija je pristala no nije bila manje srećna od Jelene. Možda je njena želja bila pristajanje a Jelenina biranje. Možda je Jeleninim biranjem pristala na rođenu sreću. Možda nam majke u miraz pakuju ono što već znaju da nam treba bolje od nas samih.

Prestajemo da trebamo kad se spoznamo

I tad, ostaju nam čiste istinske želje duše, čije ritmove slušamo prvi put a znamo ih oduvijek. Ta pjesma prepozna nas a ne obratno. Pjevuši nam je postojanje iako je nikad ranije nismo čuli živimo je kao rođenu. Jer je pisala naša duša, daleko prije ovog svijeta i ovih života. Trnci će nam reći što želimo. Strast sa dna materice i jeza u preponama.

Sve ostalo što trebamo, treba da pustimo. Mi ne znamo što nam je potrebno. No, nešto ili neko zna i biće nam dato.

Jovana Šekularac

Komentari

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

You May Also Like