Ti si ta koja uporno zove i kad neću da dođem
Udariš mi čežnju i sereš kako ne znam da volim
Dišeš mi u slušalicu, kažeš da sam jadnik
Natjeraš me da dođem i napravim ti haos u sobi
Da polomimo lustere i srušimo slike sa zidova
Tih par trenutaka da sve to napokon ima smisla
Niti se volimo niti će od nas ikad biti išta ali
Tako dobro mi sviraš po živcima
Vadiš iz mene čovjeka kojeg su ovi mrtvaci
Pretvorili u ništa i kada se
Sasuši znoj i kad nam dođe tišina
Slušam kako đavoli u nama postaju anđeoska prašina
I kao kreneš
Da mi spustiš ruku na lice, da se
Nasloniš na moje rame
I kao ponovo hoćemo da se otvorimo
Misleći da jedno drugom možemo da
Liječimo neparne rane ali obično u taj čas
Zvoni telefon i neki lik hoće da te vidi i ja kao
Progutam i ne smeta mi to što
Hoćemo da smo jedno s drugim a opet
Ni ti ni ja se nimalo ne stidimo toga što će
Sutra neki stranac da sluša
Kako dišemo u ekstazi i kako su ova tijela
Jedina svetinja u našim
Narkomanskim očima.

Od ove ljubavi nikad nećemo napraviti ništa
Osim vike i dreke i običnog sek*a
Pa ćemo ćutati svaki put kad te
Ukradem od njega i ti mene ukradeš od
Nje i njih i kada
Prođu godine i kad tijela i mladost i sve što smo imali
Struhne kraj nekih
Praznih ljuski, kraj jadnika koji
Ne bi prepoznali ovaj bijes u našim srcima i rukama i
Zgužvanim, vječito zgužvanim pogledima
Tek tada ću se sjetiti kako si
Disala u slušalicu i govorila da sam
Odvratan i da ne postoji ništa u meni osim patetike
I kukavičke poezije o ženama
Koje mi nikad nisu dale ništa a ti si tu i ja ništa i
Sjetit ću se kako sam ti srušio vrata
Kako sam te hvatao za kosu a ti mene grebala i udarala i otimala se
I u tom zanosu naših pravih lica
Naših strasti koje se otvore tek kad jedno drugom
Uništavamo živote
U njima je bio odgovor na to šta je ljubav
Ako takvo nešto više i postoji jer
U nama nema šešira i džentlmena
Nema dugih elegancija i ljetnih haljina
Dame su se digle na vještičije štikle i utegle dupe
Muškarci su se stisli u pare i klubove
Prave su ljubavi u ovom maskembalu skrivene u strast
Ta hemija koja nemilice guši i ovaj bijes
Koji mi goni prste dok ti ovo pišem
Nešto je što Bog stvara samo jednom pa ko nas je** kad ne znamo
Da to vidimo, da prepoznamo
Da se potrudimo da ovo sačuvamo
Da ne skidamo koga stignemo,
da se okrenemo
Jedno drugom, da se imamo,
da ovo bude…. naše ali
Uzalud.

Ta hemija koju imamo i surov bijes
Koji mi goni prste dok ti ovo pišem
Kulja u meni i ja se tresem i koljena mi hoće da puknu u prah
Večeras ponovo dolazim pred tvoja vrata i lupam i otvaram na silu
I ti si s njim i ja ključam i hoću da
Ubijem nekog i to i radim
U trenu kad zatvaram vrata i slomim
Vlastitu šaku udarajući o zid i taj vristak što
Propara haustor i žena koja uplakana zove policiju jer
Konta da hoću da je pokradem
Sve to mi stvara sirenu u glavi
Ja ludim i trčim na cestu a ti si
Gore na prozoru i kao u filmu vičeš da nemam pravo
Kako mi nisi tražila ništa
Kako sam sve to umislio, kako je odavno gotovo
Kako nećeš više nikad da me vidiš i nećeš jer ću da odem
I idem
Pred njena vrata, i lupam
I ona otvara i ja sam ljut kao nikad u životu i vidim tvoj lik
Svaki put kad mi prstima krene prema kaišu
I ne mogu da je poljubim
Niti da je gledam u oči pa je
Tretiram kao kurvu, ne pitam šta će da mi
Dopusti
Sudaramo se o zidove, rušimo se i mučimo
Našim se tijelima razlama neka
Neobična tuga kojoj ne umijem pera odbiti
I kada sve bude gotovo
Kada ležim na jednoj strani kreveta a ona leži na drugoj
Kad pali cigaretu i nijema gleda u plafon
Kad mi pruža upaljač i ja palim svoju
Kad vjetar kroz prozor pomjera zavjesu a mjesec na zid
Baca sjene u kojima liječim svoje paranoje
Kada me pita zašto mi ruka krvari i
Koga sam to večeras
Bacio o asfalt ovog grada
Kada poželim da začepi samo na sekund
I pusti me da u toj tišini zamislim tvoj glas iza njenih
Dosadnih priča
Kad ustanem i navučem farmerke
Kad zalupim vrata i izađem kao da se ništa nije desilo
Zna da je bila zamjena za tebe i
Ne zanima je ništa više od toga
A ja opet,
kao i svaku noć u zadnjih šest godina
Ne znam kuda sam krenuo niti koja je po redu
Cigareta
Koliko mi je novca ostalo i ima li negdje slobodan taksi
Pa opet vadim telefon i zovem te i
Četiri je ujutro i ti se javljaš
Njega nema
Nema ni nje i ti ponovo
Dišeš u slušalicu i govoriš mi da sam
Jadan
Da nema u meni ni grama muškarca i ja krećem
Pred tvoj stan i nalazim
Zaključana vrata i
Pitam se
Hoće li ikad završiti ovaj
Rat
Dvoje ljudi koji su
Negdje u svom ubjeđenju da jedno drugo ne vole
Odabrali biti samo partneri
Samo se*s i namjerno inducirano ludilo od kojeg
Jedno od nas dvoje
Neće preživjeti?
Pustom se ulicom vraćam u stan
Bijes je splasnuo, otišao nizvodno u nekakav
Sjetan mir u kojem tražim i nalazim
Glas mladića koji vjeruje da te voli i gušim ga
Vlastitim rukama zamišljam kako tog sebe hvatam za vrat
U trenu kad izdiše(m)
Kad zastajem i razjarenih očiju gledam u nebesa
Sa tvog broj dolazi poruka
Ne čitam je jer znam šta piše
Pa popustim stisak, ostavim nas u životu
Uđem u stan
Sa sebe saperem njen miris i sliku vas dvoje zajedno
Popijem nešto
Pogledam još jednom vlastiti odraz u staklu
Pa iz frižidera vadim nekoliko kocki leda
Motam ih u krpu i stavljam na zglob
Slušajući kako ona hladnoća
Tone u moje kosti pa gutam još
Jednu od tableta protiv bolova i
Napokon otvaram
Tvoju poruku.
U njoj me pitaš
Kako mi je
Ruka.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari