Lakše je pisati tuđe priče…

Satima je pripremao govor ispred ogledala. Reći će joj da je bio konj i priznat će da je bio pičkica kojoj je ponos bio bitniji od svega.

Priznat će i da mu je rastao ego dok mu je slala one poruke u kojima je pisala što joj sve fali otkako ga nema. Čovjeka zanese taj osjećaj superiornosti, zanese ga saznanje da je upravo on osoba u čijim su rukama svi konci. Sada je znao da se takve stvari ne rade i da si pravi muškarac ako oprostiš i ako priznaš da je za sranje potrebno dvoje.

Dan prije bacio je sav alkohol iz kuće jer si je obećao da više neće piti.

Spremio je kuću i vratio njihovu fotografiju na zid. Kupio joj je košaru slatkiša jer (to valjda znaju svi) ona je osoba koja se nekada noću budi samo zbog kockice čokolade. Shvatio je, sada, kako mu fali i kada sebično pojede zadnji bombon iz vrećice, i kada mljacka najglasnije na svijetu, i kada ne spremi kuću na vrijeme.

Nekoliko je puta presvukao majicu. Ne zbog toga što je htio izgledati uglađenije nego zbog toga što se znojio kao nikada do sada. Morao je presvući i hlače jer je u odrazu ogledala vidio izmorenog jadnika s dvije mrlje iznad koljena. Ruke su mu bile toliko mokre da je jedva otvorio bocu vode. Došao je dvadeset minuta ranije i neprestano gledao u mobitel. Možda će otkazati, promrmljao je kroz zube.

Ona je došla deset minuta kasnije i mirisala je na puder za bebe. Kosa joj je bila svezana u visoki rep i nosila je različite čarape. Pričala je o svim onim lošim stvarima kojih se on nije mogao sjetiti. Njegov je problem bio taj što se prisjećao početka, prvog poljupca, nedjeljnog ručka kod njezine majke, odlazaka na festivale, bosih nogu, izgorjelih leđa i mazanja jogurtom. Ona je nastavljala o tome kako su previše povrijedili jedno drugo i kako oboje zaslužuju sreću. Priznala je da misli da im je prošao rok trajanja i da ne postoji razlog zbog kojeg bi trebali oživljavati nešto što je srušeno do temelja.

Htio je reći kako su temelji najbitniji i kako će zakopati sve one loše navike negdje duboko. Htio je reći kako će biti tu i kada nitko drugi ne bude i htio se ispričati za sve one noći koje je provela plačući.

Zadnje što je čuo bilo je da mu želi svu sreću i da ga nikada neće zaboraviti. Gledao je kako žurno odlazi u drugom smjeru, smjeru u kojemu se nije nalazila njihova kuća. Svi njegovi govori ostali su s druge strane ogledala i na kraju nije rekao ništa, nije napravio ništa.

Sada je znao odgovor na pitanje – kada je kraj? Kada čovjek, čija najveća moć leži u riječima, ostane bez teksta.

Petsto kilometara dalje, osoba koja nema veze s prethodne dvije plakala je u jastuk. Nekada je plakala u snu. Budila se mokroga lica, odlazila po čašu vode te zbunjena i umorna ponovno tonula u san. Sanjala je da je na tržnici, među gomilom starijih ljudi. Nije znala kako se tamo našla jer to nije bila tržnica njezinoga grada. Svi su je pozdravljali, a u očima im se vidjelo da je sažalijevaju. Onda stane kopati po torbi ne bi li pronašla novčanik. Kada ga otvori u njemu ugleda fotografije muškarca kojega ne poznaje. Izvadi, zatim, novac i tada primijeti kako su joj ruke kvrgave i stare. Počne se panično okretati i tražiti ogledalo i u tom se trenutku probudi. Opet je sanjala kako je stara i sama. Njezini su se strahovi ostvarivali u snovima i jedino što je izbijalo takve snove iz njezinih noći bilo je kilometrima daleko.

Čovjek nikada ne može pobjeći istini. Ne može bježati ni od svojih strahova. Oni ga pronađu i u snovima.

Pronađu ga i dok pijan traži maramice u prljavom wc-u najdražeg kafića. Utrkivala se sa stvarnošću. Svaki bi je puta nekako prestigla, iskreirala vlastiti svijet u kojemu se nije događalo ono što joj je zapravo za petama i živjela je tu dok se nisu urušile sve cigle kojima je ogradila utvrdu oko sebe. Za laganje samoga sebe dobiješ najveći račun, pomislila je.

Onda je spremila sve njihove fotografije u kutiju, gledala je u stare ulaznice, karte, pisma i ceduljice. Sjetila se kako su jednom pali kada ju je pijanu nosio kući.

Sjetila se kako nekada nisu morali ni pričati da bi se shvatili. Sjetila se dana kada su prvi puta doživjeli neugodnu tišinu. Sjetila se trenutka kada prvi puta nisu bili sigurni da se razumiju. Sjetila se kako su počeli pričati na potpuno različitim jezicima.

Između njih bila je debela ograda, a zrak je bio težak od psovki. Postali su stranci. Prešla je pogledom fotografije na hrpi i zatvorila kutiju. Ovoga će se puta sa strahovima suočiti na javi.

Nina Bljak

Komentari

Nina Bljak

Studentica filozofije. Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Vjerujem u riječi, knjige, filmove, prirodu, glazbu i horoskop. Zaljubljena u ljubav. Prijatelj svih.

You May Also Like