Papiri za Njemačku…

Vazda sam bježao od toga da pišem o nečemu u šta nisam siguran. Sklanjao sam se od teških tematika i priču uvijek okretao na ljubav, na kojekakve pjesmuljke i slomljena srca u kojima se ama baš svaki čitaoc može pronaći jer u konačnici, svakoga je neko slomio ili makar okrnjio.

Na kraju, ipak, ma koliko čovjek bježi od stvarnosti u nekakvu alternativu, ta alternativa se zagužva i u nju uvuku pore života s druge strane, pa su tako i mene uvlačili u kafene diskusije o politici, o tome kako odavde mora da se ide, kako posla ima samo s druge strane graničnog prelaza i kako, iako ni tamo nije bajno niti se Bog zna kako živi, makar je para dobra. Ćutao ja, furao svoje, debelo prionuo na sticanje diplome inžinjera i pisao svoje stihove jer ko’biva, meni se to neće desiti.

Kad te pogodi stvarnost

Desilo se, međutim, kao što se uvijek i desi – ono što odbijaš da priznaš i prihatiš. Došao sam sa svim svojim diplomama i kojekakvim devetkama i desetkama u situaciju da ja, nekakav pokušaj od umjetnika i čovjek koji nikad nije imao šta da traži u krugovima demagogije i politike, ozbiljno razmišlja o tome da postane jedan od njih.

Istina je sve što kažu, snove vam kroje oni koje, čim vidite na TV kanalu, prebacite jer vam je muka od jedne te iste priče. Istina je da tata sredi posao i platu, istina je i to da nemate pravo na vlastito mišljenje jer se to mišljenje, ma koliko ga glasno govorili, nigdje ne uvažava. Istina je i da, u konačnici, oni od nas koji nisu spremni da slijede pravila sistema, moraju da idu. Gdje? A u Njemačku majku mu, gdje i svi.

Šta ima u Njemačkoj? Da vam budem iskren ne znam. Rekoše mi da su tamo čiste ulice, mrtvački posao i solidna plata koju nemaš ni kad ni gdje potrošiti. Bezličnost i stereotipi. Predrasude i strah ako si iz zemlje gdje su muslimani. Izolacija i mržnja ako si iz ostatka balkanskog svijeta. Ali možeš nakon nekog vremena kupiti bijesan auto i onda biti pravo kul lik kad tim autom dođeš u svoj stari kvart i provozaš se ispred likova koji su ostali.

To je dovoljno jer kod nas se sreća i uspjeh definišu kroz mišljenje drugih ljudi. Ako oni misle da ti je dobro i ako ti zavide, za tebe se kaže da si uspio! Beskonačno je duga lajkovačka pruga.

Ostati ili otići?

Helem, neki dan sam stajao licem u lice sa tom jezivo tihom odlukom – da idem vani, da potpišem ugovor i da zaradim novac. Jeste da novac nije najvažnija stvar na svijetu, jeste da se čitav život borim protiv materijalizma, ali šta će čovjek doručkovati ako ga nema? Ljubav nije jestiva.

Sjedio sam tako za stolom, srkao kafu, slušao Indekse i čitao te papirčine na kojima mi je “švabo” prvo na svom jeziku, a zatim i na urednom engleskom pojasnio šta tačno treba da radim i kakav da budem, pa da mi on kešira lovu i prihvati kao jednog od svojih. Onda sam guglao taj grad u koji treba da idem. Listao kafiće, parkove, gradski prevoz, tražio poznate fotografe ili umjetnike tog grada i skontao da ih haman nema. Ljudi rade za sistem, privrjeđuju i robotiziraju se.

Umjetnost je sirotinjska zanimacija.

Prošlo je evo haman sedmica od dana kad sam taj papir prvi put uzeo u ruke. I sad je na stolu, i sad nepopunjen. Jutros opet srčem kafu, slušam Indekse i stojim tačno na granici dvije skupine ljudi: lijevo su ovi sa oštrim laktovima, desno oni što uveliko uče njemački. Lebdim tu između, vrtim Davorinovu “Jutro će promijeniti sve” a u meni se nešto još uvijek opire i grozi na ideju da na njemačkom tražim vodu i gledam one njihove, bez uvrede, neprijatne face. Pjevač utihne a moje dvije moguće odluke ostaju u savršenom balansu na tasovima vage. Treba mi vremena.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao "Sarajevski John Doe".

You May Also Like