Prvi dan beba u principu spava s buđenjem za klopu. Evo, prespavala je i tatinu posjetu. Nismo puno pričali, nenaspavani (naviknite se Stankići), umorni, samo smo se smijuljeći pogledavali.

Tatinim odlaskom stiže medicinska sestra koja nam je pokazala kako presvući pelenu i kako pravilno stavit’ bebu na bradavicu. Bebu!? Mislite piranhu?!! Iako je imala nožice ko potočna žabica a cijela bila veličine para kobasica, bezzuba, grizla je ko da ima 3 reda zubi.

Nisam nikada razmišljala o dojenju kao potencijalnom problemu. Staviš bebu na cicu, ona potegne i to krene samo ko iz pipe. To je prirodan proces, njima je to urođeno. Pa je, ali treba bebu narihtat’ da ima pravilan hvat, inače ništa od otpusta mlijeka, vjerojatnije da će teći krv. Vaša. Poruka mužu: “kupi mast za bradavice ako želiš da ih zadržimo.”

U kofer sam spakirala i što mi je trebalo i što nije. Od stvari koje mi je muž naknadno donosio bili su ručnici i ulošci. Jer ovakve “poplave” nisam očekivala. Dogovorila sam se sa sestrom da će navečer uzeti bebu k sebi da ja konačno nakon 2 dana odspavam nešto. Al džabe, što od plača beba u susjednim sobama, što od uzbuđenja koje još nije splasnulo, jedva da sam zažmirila i evo je nazad.

Drugi dan prošao je u pokušajima dojenja, na svaki ‘kme’ vadila sam cicu. Nije uopće ugodan osjećaj na početku, moram priznat. Osim što beba svakim podojem sve veće rane radi, dojenjem se potiču i kontrakcije maternice koja se lagano vraća na svoje mjesto. Ja sam mislila da smo s tim gotovi, al’ evo opet “trudova”. Ne bole ko pravi, al’ je osjećaj bio toliko nelagodan da sam ju morala odvajati od sebe, da se malo odmorim od grčeva u trbuhu.

Jako me iznenadio i Moro-ov refleks o kojem nisam znala… ma ni da postoji. Kada sam prvi put doživjela da mi se beba iz sna probudila vrišteći i trzajem šireći istovremeno ruke i noge, malo je reć da sam se prepala! Bum! Bacila sam se na zvono koje obavještava sestre da je jedna mama u panici. Nasmijala mi se i rekla: “budite sretni, to znači da imate pametno dijete.”

Cimerica me ljubomorno prostrijelila pogledom a ja si mislim, nisi ti baš sva svoja. Dijete mi se svake dvije minute cijelo stepe i onda neutješno vrišti. Nije mogla spojit pola sata sna u komadu. Ko je tu lud?? Tražit ću drugo mišljenje kad se smjena promijeni, ova sestra je očito umorna pa ne zna kaj priča. Dobila sam sličan odgovor, to je znak da se dijete dobro razvija i može potrajati do 4.mjeseca života. Nemojte me zezat’? Ozbiljno tak dugo? Tko zna šta me sve još čeka. Najednom me ulovio strah od nepoznatog.

Vele da je bebama treća noć “najgora”. Tek tada postaju svjesni da su izašli “napolje”.

I vrište, plaču, ne spavaju, a ni vi. Nama je bila tek druga noć na redu, ali je naš mali cimer postao svjestan svog postojanja. Točnije cijeli kat je postao svjestan njegovog postojanja. Gledala sam očajnu mamu koja ga je preklinjala cijelu noć da se smiri. Ušuškavala ga je i nunala. Zvala je sestru nekoliko puta da joj dođe pomoć, da uzme bebu k sebi. Savjetovala ju je ali malca nije htjela uzeti k sebi.

“Mama, sutra idete doma i morate se naučit kako smirit svoje dijete jer mene neće bit’ tamo.”

Bila je u pravu. Svejedno mi nije bilo jednostavno gledati ju kako se pati, plače, kumi, moli: “Jakove, spavaj mooolim te! Jakove, smiri se, mama je tu! ” Ništa nije pomagalo. Gledam ovu moju srećicu i strah me je da l’ i nas sutra čeka isti scenarij. Nevjerojatno mi je da ona uz njegovo neprekidno plakanje spava ko top! (Izuzevši refleks)

Radi tog istog refleksa, spavala je sa mnom u krevetu, da sam odmah kraj nje kad se trzne, pa ju brzo uspavam nazad. Ja od vrištanja nisam mogla spavat. Bila sam na rubu da zovem sestru i zamolim da odnese Jakova, ili mene na odjel psihijatrije. Kao da me čula, pojavila se na vratima i uzela ga sa sobom. “Mame, odmorite se malo”, rekla je u 3 ujutro. Jakovova mama se samo srušila u krevet. Napokon mir i tišina. Zaspat’ ću k’o klada.

Minutu nakon što sam to pomislila, moje zlato se probudilo. Drečala se do jutra. Cimerica hrče i boli ju “đurđa”. Imate vi tu normabela?!!

Nisam ih dobila ali zato svako malo k’o oni: “Krumpiraaa! Zeljaa! ” prolazi sestra sa tabletama protiv bolova. Nju sam najviše voljela. Saznajemo da mi kćer ima žuticu i upitno je da l’ ćemo sutra doma. Bacam se na Google. Žuticu ima većina novorođenčadi, bla bla… ok, nije za zabrinut se.

Muči me to što ćemo možda morat’ ostat duže a samo želim svom mužu i u svoj krevet. Ako baaaš moramo ostat, drago mi je da sam ponijela sol od doma pa su obroci čak i fini bili.

Nakon još jedne neprospavane noći, dolazi jutro i željno iščekivanje vizite. “Stankić može doma”, oštrim glasom govori doktorica koja me porodila. Počinjem vjerovati da sam jedna od rijetkih koji su ulovili njen osmijeh ikad! (čudno ali sve mi je draža)

Bile smo spakirane dva sata prije otpusta. Najduži dan do sad. Dovode ženu sa poroda u moju sobu. Gledam ju, izmoždenu, izgubljenu u vremenu i prostoru, i sretna sam što sam tri dana u prednosti nad njom. Tri dana manje do kompletnog oporavka. Zatvaram vrata za sobom i iznosim svoju bebu van bolnice. Svijete, ovo je Katja. Katja, cijeli život je pred tobom da upoznaš svijet. A mama i tata su tu da ti to omoguće. Dobro nam došla!

Nina Stankić

Čitaj još...

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari