Oprostite, živjela bih!

Ponedjeljak je. Ušla sam u tramvaj broj 17. na Trgu. Auto mi je kod HNK, a kišobran, naravno, nemam. Srećom, švercam se samo dvije stanice.

Zašto opet danas cmolji ta kiša? Zašto sam baš ja ta vrsta žene koja u torbici nikad nema maramicu, olovku, a kamoli kišobran?

U tramvaju smrdi na vlažne kišobrane i usirene kumice. Nabrušena, nijema lica zazorno krišom promatraju jedna druge. Nastojim se pomaknuti i zauzeti što bolju poziciju jer u rukama nesmotrenih putnika kišobrani postaju ubojito oružje. Posebno oni polupotrgani čije žice buntovno izviruju kao da žele pobjeći iz kišobrana. Pobjeći od vlasnika. Pobjeći iz tramvaja!

Ovo zadnje, nije loša ideja. Pretvaram se u mizantropa u trenu. Kako i ne bih. Stojim u sendviču između neuglednog dječarca i starijeg, visokog gospodina u baloneru. (I nije neki izbor).

Odmičem se, uzmičem, ali nemam previše kamo. Cijedi mi se nečiji kišobran po cipeli. A u pičku materinu! Opet smo zastali. Strpi se, mantram si. Ali, vrijeme onoga koji čeka je beskrajno. Sad znam kako je onima koji lete za Tokio (jebote, nikad stići!)

Vrata su se napokon otvorila i uz dva, tri – oprostite, samo malo – našla sam se napokon na ulici. Konačno sloboda, nitko mi ne puše uz vrat, ne smrdi na cigarete, prljavštinu, sir, luk ni zelje. No, kako obično biva, sreća je kratkog daha.

Kišilo je, onako pošteno. Nadstrešnica na tramvajskoj stanici bila je krcata. Podvukla sam se ispod i smišljala najkraći put do auta. Na kraju sam se odvažila i polutrčećim korakom uzmicala u tom smjeru. Hladno mi je. Stala sam u neku lokvu. Sad su mi i noge napola mokre. Mimoilazim ljude s kišobranima. Žurim se. Kako mrzim ponedjeljak.

Kronično nezadovoljstvo pralo me je kao i kiša sve do auta. No, ni onda nije prestalo. Sjela sam mokra u auto i otisnula se u promet zagrebačkim cestama. Kilometarska kolona kao da čeka samo mene. Uklizala sam u nju i ponovno osjetila to isto sivilo, nervozu i smrad kao u tramvaju. Od toga se jednostavno nije dalo pobjeći.

Tako mi svi želimo pobjeći. Želimo se probuditi u nekim novim scenografijama, u nekom drugačijem danas ili sutra.

Pobjeći od beznadežnih situacija u koje upadamo svakodnevno i uporno. Pobjeći od nekog vladajućeg nametnutog besmisla u kojem se moramo pacati, kojeg moramo podržavati, poticati i širiti da bi se uklopili, da bi bili prihvaćeni, da bi se s pravom tiskali u svojim malim smrdljivim skupinama koji nam predstavljaju čitav svemir.

Čovjek je nevjerojatno adaptabilan za mirise i na te male smrdljive skupine. Ono što ti u prvi mah zasmrdi u nekom drugom trenu više ne osjećaš. Otupiš i više i samo se praviš da znaš razliku između kuge i kolere na marketu života.

Živimo rasadniku grijeha i neslobode koju sami uzgajamo. Staklenički plinovi su moćni i krajnje toksični. No, ne smijemo tako misliti jer je i to grijeh ili možda greška. Ne smijemo bogohuliti mi koji Boga nismo ni vidjeli, ni naslutili. Rođeni smo u grijehu i rođeni s greškom da griješimo. U tom cijelom ropstvu grijeha razvila se fama oko opraštanja koje mora biti tako teško samo da bi se greške mogle lako i prirodno nizati, a mi s greškama bivati još nemoćniji, još beznadniji, još tuplji.

Kad to shvatiš, kad provališ algoritam vidiš da nema greške, nema grijeha, nema ni oprosta.

U stanju istine vidiš jednotu sa životom gdje te relacije dobro-loše zabavljaju, potiču i uče. Tada ne moraš biti nadahnut za opraštanje. Nedotaknut si grijehom, tuđim i svojim greškama i tako pružaš šansu svima da „ne griješe”. Ne moraš ništa opraštati, ništa zaboravljati. Tada uistinu živiš!

Sanja Tatalović

Komentari

Sanja Tatalović

Moje ime je Sanja i dobro mi paše na sanjarsko –zanesenjačku prirodu koju sam zarana oćutjela, njegovala i hranila tako da je i dan danas veliki dio mene. Zalijevala sam je sam je maštanjem, sanjarenjem, tihovanjem, samovanjem još kao dijete, spoznavala kroz studij na Filozofskom fakultetu, kroz meditaciju i duhovne prakse, a danas mi koristi i u mom terapeutskom radu. Pomažem ljudima koji su zaglavljeni u materiji, u osobnim, obiteljskim, poslovnim problemima ili bolestima, koji preispituju životne principe ili žele kultivirati životne namjere, mijenjati svoje psiho scenografije, tonus tijela, čuti neku mudrost ili podići životnu vibraciju. U prijevodu instruktorica sam yoge, radim zvukoterapiju i healing, držim seminare osobnog razvoja. Žena sam i majka. Partnerica. Volim dalekovode. Volim pisati.

You May Also Like