Hajde, reci mi, šta te košta da budeš fin? Život je jedna predivna sanjarija u kojoj ako umiješ možeš da doživiš čuda. Radosti. Tuge. Vrtoglavi let prepun padova i uspona. To su činjenice koje shvatiš kad se zaista otisneš u život.

Već odavno sam spoznala dobre i loše strane života i ljudi. Srela sam ih raznih za ovo kratko vrijeme bivstvovanja. Od zveri do čovjeka. Od srca do mraka. I uvijek su mi ljudi ostavljali znakove pitanja u srcu. Život sam po sebi nije ni malo komplikovan. I ne treba da bude. Prevelike ambicije i želje onih koji ne znaju da kontrolišu ego komplikuju sve. Ne samo sebi, već i nama koji zapravo želimo živjeti.

U ovom posve posebnom svijetu počela sam da primjećujem stvari koje ranije ne bih. Posebno kod ljudi. I primjetila sam da je najteže biti fin. Pa zaboga, koliko je lakše biti đubre?

Đubre se rađa ili se đubretom postaje?

Reći će neko “To se tako rodi…”. Ma jelte? Svi se mi rađamo dobri i čisti, ali nas izbori koje napravimo oblikuju. Vidiš, uvijek možeš da izabereš mjesto, društvo, vrijeme, školu, posao, odmor… Sve je izbor. Neko samo konstantno bira pogrešno i to je sve. Nismo svi voljeni i ne odrastemo svi na isti način. Na neke se nakalemi zloba. Neki prosto ne budu plodno tle za predrasude i programe koje nam društvo nameće. Naučeni da se plaše sreće većina ljudi odabere hraniti zver u sebi.

Ovde gdje jesam, okružena ljudima iz preko 60 zemalja, naučila sam da tumačim maske i trepavice. Naučila sam da čitam dušu i da pažljivo slušam šta ruke pričaju. Ovde, gdje zveri caruju, teško je ostati čovjek i dosledan idealima. Teško je držati se za nizi ljudskosti i uzvraćati osmijehom. U stvarnom svijetu je još teže. Pa jesmo li zaista otišli do vraga?

Prije nego sam došla ovdje mislila sam da se samo kod nas na Balkanu narod pokvario i utuvio u glavu da su naj u svemu… Nažalost, ovdje, u zaboravljenom svijetu, svako to misli za sebe. I svako misli da je iznad onog pored sebe. Pogledi s visine i ogovaranja su sastavni dio života na brodu. Ja odbijam i dalje biti dio takvih ljudi i pronalazim te neke natprosječne oči koje zapravo znaju šta znači ljudsko biće. Malo ih je. A ništa nas ne košta da popravimo srce i budemo ono za šta smo rođeni.

Da li bi pozvao stranca u dom?

Srela sam ovde par iz Engleske i pričali smo o mojoj želji da posjetim Škotsku. Na kraju sam od njih otišla sa osmijehom od kilometar i po, mail adresom i pozivom da budem njihov gost kad pođem u Škotsku. Koliko ljudi to uradi; pozove nekog stranca u dom? Da li bi ti to uradio? Ne, mi se plašimo i onih u kući. Počivamo u strahu, oholosti i egoizmu. Tužna neka generacija usamljenih ljudi.

Ne znam kako vi, ali ja naprosto ne umijem biti manje od čovjeka. Mene bi to proganjalo i pojelo do kostiju.

Prosto biram biti svoja. Dijete svijeta. Biram dobrotu i biram osmijeh. Odabrala sam da lutam da bih osnažila svoje želje i da bih spoznala život na drugačiji način. I svakog dana u meni umire i rađa se po jedan dio. Možda ću se vratiti kući posve drugačija ali jedno je sigurno – neću biti manje čovjek.

Hajde sad reci – šta te košta da budeš fin?

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari