Mojim divnim fitness ženama i pokretu, što postoji.

U pokret sam se zaljubila puno kasnije nego u film i to nije bila ljubav na prvi pogled. Dugo smo se navlačili, tjelovježba i ja. U osnovnoj sam školi čak imala izjavu kako se „više nikad neću baviti fizičkom aktivnošću“, kad završi taj grozan tjelesni odgoj.

S dvanaest godina počela sam sa svakodnevnim polusatnim šetnjama, i to kako bih skinula kile, jer, bila sam punašno dijete. Pola je sata ubrzo preraslo u sat ili dva, a onda je došao aerobik, ples, pilates pa trčanje. I tu je počela ljubavna priča koja me i u najtežim trenucima drži iznad vode.

Sloboda koja nema cijenu

Sloboda i olakšanje koje sam pronalazila u trčanju postali su puno važniji od kalorija koje sam pritom gubila i oblikovanog tijela koje sam dobila treninzima snage. Vrlo brzo se više nisam kretala zbog nekog višeg cilja, već jer sam se pritom i nakon dobro osjećala. Sav pritisak koji sam osjećala, tuga koja me mučila, dileme koje sam imala i nezaustavljive misle koje su me iscrpljivale, smirile su se i sve bi nekako sjelo na svoje mjesto.

Glava bi postala čista, a pritiska u prsima više nije bilo. Nakon treninga sam mogla razmišljati, učiti i donositi odluke puno jasnije, bila sam bolja i sretnija osoba u cjelini, prema sebi i prema drugima. Svaki put kad ne bih znala što sa sobom, kada sam bila ljuta, tužna ili jednostavno puna svega, usredotočila bih se na tijelo i krenula se kretati. Trening nije riješio probleme koje sam imala, ali mi je olakšao da se s njima nosim. Također, pomogao mi je u rješavanju raznih zdravstvenih tegoba koje su se nasadile u moj mladi organizam.

Danas zbilja vjerujem u moć pokreta, više nego u išta drugo i svojim vježbačicama, s kojima radim kao fitness instruktorica, uvijek pokušavam istaknuti taj aspekt treninga. Jednom kad pronađete za sebe odgovarajući tip pokreta, pronašli ste nešto što će održavati zdravim vaš um, vaš duh i vaše tijelo. Ljudsko tijelo stvoreno je za pokret, a ne za sjedenje ispred laptopa po cijele dane. Bez obzira na vaš posao, bez obzira na vaše druge ispušne ventile i interese, pokret je nešto što svakako trebate uključiti u svoju svakodnevicu. Bio to đir biciklom ili lagana šetnja, tajlanski boks ili trening snage, yogilates ili bilo koja aktivnost kroz koju komunicirate sa svojim tijelom, nađite za nju vremena. Dopustite sebi otkriti si je.

Svjesna sam količine obaveza, stresa kojem smo izloženi i umora koji slijedi nakon. I zbog toga često hodamo kroz život samo u glavi, bez ikakvog doticaja s onim što nam se događa u i s tijelom. Od njega smo kao odvojeni i pitamo se, kad nešto krene po zlu, zašto i kako se to dogodilo. Tijelo koje imamo naš je jedini, primarni dom i zato se o njemu treba brinuti, treba ga čuvati i treba ga osluškivati. A prije svega, jako voljeti.

Balans tijela i uma, njihovo slaganje i usklađenost vaš je najbolji obrambeni mehanizam protiv svih štetnih utjecaja koje kroz dan, tjedan i mjesec dobivate. Iznutra i izvana. Snažno tijelo oblikuje i snažan um – um koji se poznaje valja poznavati i tijelo u kojem se nalazi.

Žene koje život znače

Još od samih početaka mog ozbiljnijeg vježbanja počela me zanimati mehanika izvođenja pokreta, oblici vježbanja i efekt koji imaju na nas. Nikad nisam bila pretjerano dobra u nekom određenom sportu ili plesu, ali sam uvijek imala osjećaj za to što radim i zanimalo me što se krije iza određenog pokreta. Taj me interes i ljubav prema pokretu koju sam htjela prenositi dalje dovela i do fitness škole i zanimanja fitness instruktora, posla na kojem sam prve korake napravila u vrijeme turbulentnih mjeseci u Zadru.

Osjećala sam da mi treba još iskustva u koncipiranju treninga, no bila sam spremna dati sve od sebe da napravim što bolji posao i prilagodim ga grupi s kojom radim. Bila sam silno uzbuđena što ću stati ispred vježbača, prenijeti im znanje koje sam stekla u školi i strast koja se gradila kroz dugogodišnje vježbanje.

Htjela sam da iz te dvorane moje žene izađu nasmijane i zadovoljne s činjenicom da su nešto napravile za sebe, ali i naučile nešto novo. Svoj posao nisam odrađivala, dala sam se u njega maksimalno. I ti su mi treninzi i te žene, moje žene, uvelike pomogli da prevladam i izdržim jako mračna razdoblja koja su uslijedila.

Ne samo što su mi ti sati bili razlog da se ujutro ustanem iz kreveta, da napišem trening, isprobam neke kombinacije prije sata, nego mi je energija koju sam dobivala za onu svoju uloženu, unatoč svim tehničkim nedostacima prostora u kojem smo često radile, poslužila kao motivacijski faktor, kao hrana i svjetlo u periodu u kojem sam se osjećala izgubljeno, samo i malo vrijedno.
U periodu kada je meni samoj nedostajalo motivacije za hranom, a kamoli čim drugim, moj čin motivacije grupe na pokret tijekom treninga, osjećaj da im sa svojim znanjem i energijom mogu u nečemu pomoći, spašavao me. Hranio iznutra i bio onaj konac za koji sam se držala dok sam visila s litice.

Sve je oko mene bilo nekako hladno, tamno i tmurno, ali kada bih došla u svoju dvoranu i vidjela svoje žene spremne na pokret, u meni se budila neka snaga i izdržljivost koja me nosila. Bilo je tu znoja, lijepih riječi, šala i osmijeha i na tren, sve je bilo bolje. Imalo je smisla. Tih par sati na dan što bih vodila treninge nisam se osjećala izgubljena, znala sam što radim i bilo mi je dobro. Osjećala sam se kao da vrijedim i da nečemu doprinosim.

Iako mi je to bio posao, grupe poput onih koje sam vodila bile su puno više od toga, bile su neka mala zajednica koja bi se okupljala nekoliko puta na tjedan, klupko divne energije koja se, vjerujem, ne poklapa tako često. I zbog toga, mojim divnim fitness ženama, bez obzira na to hoće li nas put navesti da ponovno radimo skupa, neizmjerno hvala na povjerenju, na energiji koju su ostavljale u dvorani, na svjetlu koje su donosile onda kada se put činio jako tamnim.

Onako kako sam se osjećala tada, kao da se cijela raspadam, mogla sam jednostavno i lako stati. Prepustiti se u cijelosti negativnim osjećajima i lošem stanju u kojem sam bila. Često želimo sve ili ništa, i kad se čini da sve nestaje, kao da ne vidimo one male odsjaje svjetla koji postoje i u najmračnijim vremenima. No rijetko je kad baš sve u potpunosti crno ili bijelo – puno ovisi kako na situaciju gledamo. Zato ovaj tekst završavam s citatom iz knjige J. K. Rowling, koja je i sama, upravo u hladnom tunelu depresije, svoju destruktivnu energiju uspjela pretvoriti u konstruktivnu i pronašla u njoj svoj izlaz.

„Sreću možemo pronaći i u najmračnijim vremenima, samo ako se sjetimo upaliti svjetlo“.

Izabela Laura


Grafički dizajn: Marija Nikolić
Veliko hvala Mariji Nikolić & Katarini Madjerić.

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari