U sjeni krošnje, na suncem okupanoj obali grada pila sam kafu. Osjećala sam mir. Disala sam usredotočena na svoju dušu. Bila sam sjedinjena sa svime što me okruživalo. Odjednom sam osjetila da sunce prži moje bjeloputo desno rame. Razmišljala sam kako je vrijeme da steknem naviku mazanja tijela kremom sa zaštitnim faktorom i kada nisam na moru.

Moje razmišljanje je razbilo pitanje: “Devojko, koji je deo grada Novo Sarajevo?”

Za stolom pored mene su sjedila dva gospodina. Nisam ni primjetila kada su došli. Jedan od njih mi je uputio pitanje.

Objasnila sam mu koji dio grada pripada općini Novo Sarajevo.

Poslije mog objašnjenja rekao mi je da poznaje cijelo Sarajevo, ali da ga ne zna po općinama. Ljubazno mi se zahvalio. Zatim je uzdahnuo kao da su mu sjećanja jedini miraz.

Znala sam da ima potrebu da ispriča svoju priču. Čekala sam da počne.

Otpio je gutljaj kafe savršeno usklađenim pokretima. Pogledao je u mene i gospodina koji je sjedio s njim kao znak da nam se oboma obraća i napravio uvod u priču riječima: “Pre trideset godina hteo sam prodati sve što sam imao u Beogradu i preseliti se u Sarajevo. Ali nisam. Baš sam se zezn’o. A imao sam i svoju Sejdu.” Kazaljke njegove priče su tu stale.  Zadubio se u misli. Drugi gospodin kao pobješneli tenor je prekinuo tišinu i rekao kako su zime u Sarajevu nekada bile mnogo hladne i kako je snijeg padao i po dva mjeseca uzastopno. On se nasmijao kao prolazni stih koji će uvenuti čim se pojavi novi i prokomentarisao: “Kakva zima!? Kada si srećan, zima nije hladna.”

Primjetila sam da mu nemirne misli dolaze u um, ulijevajući se u njega iz riječne vode pored koje smo sjedili. Vjerovatno su sijale u njemu i iz zvijezda noću i donosile mu nespokoj u duši. Upitala sam ga zašto se nije preselio. S kombinacijom pristojnosti i sentimentalnosti rekao mi je da je počeo predavati na fakultetu u Beogradu. Ispričao mi je kako su mu svi u okruženju govorili da je budala ako prokocka tu priliku. Onda je počeo letjeti za titulama. “Verovao sam da će me Sarajevo sačekati dok ja sve to steknem. Ali nije. Ne bih ni ja čekao da sam na njegovom mestu kukavicu koja se nije htela nastaniti u njegovoj duši iako je znala sve pukotine i hodnike u njoj.” – završio je odgovor na moje pitanje.

Izgubila sam se u njegovim crnim očima razmišljajući kako stalno težimo da nešto steknemo da bi bili prihvaćeni i poštovani u društvu. A sa svakim postignutim priznanjem, titulom i uspjehom osjetimo nezadovoljstvo jer znamo da je to sreća koja nam neće zauvijek donositi radost. Ubrzo počnemo sumnjati u sve što smo postigli i težimo nečem drugom. Želimo ispuniti posudu svog uma, ali šta god da postignemo ta posuda nikada nije puna. Jer u međuvremenu izgubimo sebe.

Naš razgovor je odjednom otišao u drugom pravcu. Pričali smo o Beogradu, Sarajevu, fakultetima, knjigama, muzici, filmu, nekim dalekim mjestima. Isto kao što atleta radi proste vježbe prije nego što pristupi većim podvizima, tako sam i ja oprezno pristupala pitanju: “A Sejda?” Pomisao na nju kao da mu je osakatila duh.

Rekao mi je da mu je Sejda govorila kako mu se prilike za napredovanje mogu pružiti i u Sarajevu. Ali on je pomišljao: “Šta ako mi se ne pruže!?… Izgubio sam sebe, Sejdu i Sarajevo. I evo danas sam tu. Došao sam da potpišem ugovor da budem gostujući profesor. Gost sam u gradu u kojem sam nekada želeo živeti.” Tišina.

To je čovjek koji je u meni izazvao divljenje svojim znanjem i postignućima. Njegovo ponašanje je bilo uzdržano i plemenito. Njegove riječi bile su mudre. Ali čak i on koji toliko zna, uživa poštovanje i živi raskoš nije stekao spokoj. Bio je jedan od onih koji stalno nešto traže pokušavajući da utole žeđ. Zaobišao se i izgubio. U njemu je živio vreli dah prigušene strasti i razarao njegovo biće.

Ustao je. Nageo se prema meni i rekao: “Spustiti ruke na klavir, ne znači svirati muziku. Zapamtite to. Prijatno mlada damo.”

Amina Mašić

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti.
Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima.
Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k’o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

Komentari