Prošlo je deset dana otkako sam napustila raj na Zemlji i primorano se vratila u realnost. Posao, obaveze koje imam, ljudi oko mene, sva energija koju sam sakupljala u sebi prije puta sad se činila tako nebitnom. I bila je nebitna jer sam našla način kako da se oslobodim svega onog što je pravilo gnijezdo bolesti u mom organizmu.

Foto: Privatna arhiva

Nedoumica i strah od letenja u samom početku pravili su mi problem i nakupljali nervozu. Našla sam milijun izgovora da ne uđem u avion zbog paničnog straha od visine. No, moja svijest nije htjela prihvatiti strah kao prepreku za novo životno iskustvo. Ponavljala sam si da si neću oprostiti ako me strah spriječi u namjeri da se zaputim na drugi kraj svijeta.

Izgrizenih noktiju, stomaka punog nervoze šaputala sam si da će sve biti u redu kako moji panični napadi ne bi pokucali na vrata. Sklopila sam oči i osjetila kako smo se vinuli u visine, nebu pod oblake pa onda iznad njih. Zaista sam osjetila mir u visinama, iako sam znala da je ocean ispod mene. Glasić u mojoj glavi nije dao da sklopim oči jer sam si stalno ponavljala da letim na Kubu i ujedala se za prste da ne bih vrisnula od sreće.

Napokon, nakon jedanaest sati leta udahnula sam zrak vrele Havane. Osjetila sam da mi se srce nasmijalo pa nisam mogla suspregnuti vrisak. Trenutno sam osjetila promjenu energije na mjestu gdje sam upravo zakoračila nogom.

Umor je učinio svoje i san mi je brzo zatvorio oči. Iako nisam jutarnji tip svjesno sam skakutala potpuno budna u sobi u cik zore. Nemam vremena na gubljenje stoga sam odmah otišla u istraživanje. Palme, pijesak, nebo i ocean. Jesam li u raju ili me oči varaju? Svijet se okrenuo oko mene,a ja zaplesala s njim. Osjetila sam se živom.

Nitko me nije doživio kao luđakinju iako sam izgledala tako. Nisam htjela propustiti niti jedan trenutak koji je spremno čekao da ga proživimo skupa. Iako sam otišla potpuno izgubljene nade u svjesnost, u pravdu i društvo, stjecala sam dojam da je Kuba sasvim drugačija od ostatka svijeta, sasvim drugačija od onog na što se svelo društvo u kom živimo. Drugačijih pogleda na život, omamila me pjesma i osmjesi ljudi koji čak i u siromaštvu nisu zaboravili smisao života.

Foto: Privatna arhiva

Koliko sam se puta samo ujela za jezik i prekorila se što sam ikad dozvolila da materijalizam, površnost i balkanski kompleksi dotaknu moj Duh. Nije mene zaobilazila ljubav, nije nama bilo loše, mi smo svjesno ograničili svoje snove i iluzije, a dopustili da nam površnost bude bitnija od vlastitih duša. Bilo mi je skoro nevjerovatno da ih promatram kako plešu i pjevaju dok rade jer sam se pitala kako je moguće da provedeš pola dana na poslu i niti jednom se ne namrštiš? Kako je moguće da si tako sretan unutar sebe ako je politička moć toliko jaka da ti uzima sve i daje onoliko koliko ona misli da ti je potrebno?

Foto: Privatna arhiva

Bilo je još petnaest dana ispred mene i svaki dan je nosio novu spoznaju. Ne sjećam se perioda u kom sam se toliko smijala, plesala i otvorila srce za ljubav bez imalo straha da ću biti iskorištena. Ne mogu se čak ni sjetiti kad sam se osjećala tako mirno, zadnjih sedam godina sigurno nisam. Dva tjedna su bila dovoljna da preispitam sve odluke koje sam donijela i one koje me tek čekaju. Dva tjedna su mi promijenila pogled na život i na cijelu perspektivu i zadovoljstvo koje on sam po sebi nosi.

Nije do politike, nije do mjesta u kom živiš, nije do onog što ti je nametnuto. Do nas je ljudi. Mi smo krivi što živimo u obilju negativnosti koja svaki dan nagrize malo od duše. Politika nam ne nameće da si ne pomažemo, mi sami biramo opciju da se pokažemo u što gorem svjetlu. Potvrdila sam sebi tezu o materijalizmu, tezu o malograđanstvu koje je prisutno na ovim prostorima, tezu o ljubomori i zavidnosti.

Biram svjetlo. Biram žrtvu za mirniju auru. Biram svoje snove i izbore. Biram život.

Monika Pavlović

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari