Ljubičasta  soba,

2.5.2018.

                  Bokun duše

Ljubljeno moje,

Ova mrvica duše što si je ostavio u kutu svoje slabosti živa je još uvijek.  Ne znam je li to plod ustrajnosti odluke ili se taj život događa bez obzira na moj hranidbeni lanac…  Što god o tome mislio,primijećujem da si jako nesiguran. Uvijek mi namećeš isti odgovor. Želiš doprijeti do mene. Koliko si u tome uspio gledam i sad i ovdje.

 Uspio si otvoriti zaključane ladice onoga što se sama ne bih usudila… Jer razumjet ćeš dušo. Ladica ima svoj okvir, ključ, točno određeni prostor i znamo koliko toga može u nju stati. Ta sigurnost koja ne trpi promjenu  dozvolila je baš tebi da ju više brižno ne zatrpavam i naguravam svim komadima koji je povećavaju. Hvala ti.

Uspio si doprijeti do okvira koji zovu granica svega čega se bojim, ili nije „prikladno za istraživanje“. Zakopano je u trusastoj zemlji pristojnosti, obzira, uljudnosti  i strahu od promjene. Možeš slobodno baciti ključ jer ga više ne trebam. Hvala ti što nije boljelo. Sada znam da samo ljubav svojom velikom gumicom briše ono što ljudsko napiše svojim strahom, obzirom i maskama.

Ovako ogoljena, ohrabrena sam za nove korake, uspjehe i začine malim sitnim radostima koje su nekad u strahovima imali jako velike oči. Zahvaljujući tebi dušo, znam da mogu imati sve ono što čini život u istini o samom sebi.  Kakva god bila moja je.  A ti je ne daš nikome.

Vjerujem da su ti već rekli da si neobičan.  Možda to ne želiš sebi priznati, ili ne primjećuješ, ali samo slobodan od obazrivosti može drugome donijeti vjetar u leđa koji ga neće odvesti u stranputicu.

A ti si upravo to, slobodan od ičije procjene i sudac samom sebi.  Baš ničim što jesi nemaš tendenciju „sviđanja“ niti namjeru ikakve uvjetovanosti.  Zadivljuje to što nisam sigurna koliko si toga svjestan.

Kao da nekim dijelom duše znaš da u tim poskakivanjima vlastitosti daješ najbolji dio sebe, a za onaj manje bolji te jednostavno nije briga. Matematičari bi rekli da se tada načelo reciprociteta ostvaruje u mjeri optimalnog. Ah, kad ljubav nije matematika…

Moje neznanje je još jedino ostalo sigurno. I to u pokušaju „drugi me privlači i bojim ga se“ do „pripadam ti bez ostatka“.   Iznenađena sam da takva nesigurnost koju osvijestiš ,može izazvati radost.

Znaš..više se ne smijem u ogledalu…nego sebi drugačijoj, a za to više ne trebam ogledalo i tehniku samouvjeravanja divna si, jedinstvena i neponovljiva.

Zahvaljujući bokunu tvoje duše uspijevam to živjeti. ..

Zanimljivo je kako za taj uspjeh nisam uložila baš nikakav napor. To su oni od uspjeha koji se s tobom jednostavno dogode. Poželiš vikati „eureka“ ali iz poštovanja prema dosadašnjim vlastitim neuspjesima, ostaneš u zahvalnom smješku.

Polako se skida nakupljena prašina života i zatvara hospicij otkrivanja sebe i drugih.. bokunom baš tvoje duše..

Živim jedno drugo vrijeme kojima se kazaljke na satu uporno otimaju, a otkucaji su postali samo i jedino običan zvuk…

Ne znače više ništa za nas. Ne stvaraju grčeviti prikaz borbe s okolnostima i nisu svakodnevnica koja tjera svoj žrvanj. Žrvanj koji bez bokuna tvoje duše, melje nemilosrdno i okrutno.

Velikodušno si ustupio mjesto svim mojim neuspjesima kojih bih se inače sramila.  Shvaćam, bokunom tvoje duše da velikodušnost postaje štit onome kome je usmjerena. Jer samo s njom se uspijevam obraniti od svojih malodušnosti.  Priznajem  ti, nije uopće teško prihvatiti ali je rijetkost prepoznati onu iskrenu, bez imalo kalkulacije. Bokunom tvoje duše, i to je moguće…

Sada krećem dalje, sama. Osnažena i bogata. Bez sigurnosti u vremenu, okolnostima i utjecajima koji  drugi nameću kao prijetnju  dobre ili loše odluke. Ne želim više takvu sigurnost jer sam bokunom tvoje duše, prepoznala da je to ropstvo bez vidljivih naznaka slobode.

Znam dušo da ću uspjeti, jer i ti si slobodan.

Bokunom svoje duše… ljubim te.

P.S. završi puzzle „Pariz“, na stolu su već tjednima.. 😉

Baby Doll

 

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari