„Šta radiš sutra?“, stajala je njegova poruka na ekranu.

Samo sam pogledala i svalila se na krevet. Dan je bio predug i bila sam preumorna. Osim toga zbunjivao me svojom neodlučnoću, što mu je odavno bila taktika. Na koncu, i sama sebe sam zbunjivala, jer nakon svega nisam više ni znala šta tačno želim. Prosto sam umorna od svih igara, dokazivanja  i pokušaja borbe. Samo sam sve pustila. A on se, kao stari znalac, pojavljivao uvijek kad bih to napravila. Kao da smo oboje znali da ni stoti put neće da uspije, ali nismo puštali. Po cijenu bola koji smo odlaskom nanosili jedno drugom.

Da li su zaista trenuci provedeni zajedno vrijedni osjećaja praznine koji nastaje poslije, rekloh sebi naglas, a misli su već projektovali zajedničke dane u glavi. Tijelom je prostrujala jeza. „Nisam tebe pitala“, rekla bih mu da nije bilo moje.

„Radim.“, odgovorila sam kratko, i prije nego sam zaista shvatila šta želim.

„Pa nedjelja je“, odgovorio je.

„Hvala na informaciji“, rekla sam kroz osmjeh.

„Ma mislio sam da se sutra malo provozamo na selo, imao sam neki plan.“

„Čudno da uključuje mene, odjednom. ‘Ajde bar da to znam, ako ne znam šta da mislim. Nego, neću moći, vratit ću se prilično kasno, a budem umorna. Imam i milion obaveza, bolje da ne pričam. Možda neki drugi put.“.

Klik, i poruka poslana. S njom kao da se otkinuto dio mene, jer bila je protivna svim mojim željama. Razgovor s njim iz mene je izvlačio milion osjećaja, koji bi planuli u trenutku. Mješali su se i ljubav i prezir, i strast i ravnodušnost, i  strah i želja  za odvažnošću, i ljutnja i nježnost. Moja unutarnja borba bila je prekinuta zvukom poruke.

„Ok.“, samo je napisao.

Sad, upravo sad sam ga mrzila. Upravo sad kad sam se hvatala za slamku da za njega nađem još jedno opravdanje. Sad kad je morao pokazati malo borbe, koju je uporno očekivao, makar je znao da nije zaslužio. Bar malo odlučnosti. Sad kad je trebao barem na tren zgaziti bar rep svom egu, kojim je ponosno mahao okolo.

Dan je bio kao što sam predpostavljala. Na povratku sam slagala plan kojim redosljedom završavati obaveze, pa je put brzo prošao.

„Lizzy!“, zvala sam mačku, čim sam otvorila vrata, a ona se čini mi u trenutku stvorila kraj mene sa svojim  pozdravom. Njeno „mjau“, nije bilo ni nalik drugim mačkama. A onda sam vidjela njega.

„Uf, jebo te, morat ćeš prestati sa ovakvim iznenađenjima.“

„Nije ti drago da me vidiš?“

„Ubit ćeš me jedan dan, majke mi. Odkud ti?“, rekla sam pokušavajući sakriti da mi je drago.

„Još mi nisi uzela ključ, mada sam to valjda trebao prešutjeti.“, rekao je i pokazao svoje blještavo bijele zube.

„Živote, znam da nisi Kasper.“, rekla sam pokušavajući da ga zaobiđem na uskom hodniku. Osjetila sam njegovu ruku kojom me uhvatio oko struku.  Htjela sam naprijed, ali stisak je postao jači, pa sam prestala da se opirem.

„I svaki put kad si blizu, znam da ne mogu da pustim“, čula sam da mi  šapće  na uho, zatim kako vrhom jezika prelazi po njegovom rubu. I ja sam znala isto, mada sam još sinoć stvorila planove koji su prestali da uključuju njega. Ali moje su zastave sad bile na pola koplja, mada sam znala da je ljubav tu samo klopka, koja nanosi bol. Sad su njegovi poljupci bili na mome vratu, dok je ruku uvlačio ispod majice. Još jednom sam se samo prepustila, no niti jednim pokretom nisam uzvraćala strast koja je u meni svakog momenta rasla. I još jednom sam pokušala naprijed, no čvrsto me povukao prema sebi, tako da sam osjetila da je njegova bila na vrhuncu.

„Nigdje ti ne ideš“, rekao je dok sam na svom tijelu osjećala svu negovu  toplinu. Okrenula sam se, ne mogavši izdržati dajući mu poljubac nabijen strasti ispunjenom žudnjom. Željela sam ga trenutno više od ičega. Ja, moje tijelo – ne znam. Ljubav ili klopka nije bilo važno. Jer povratka nije bilo.

Uhvatio me u naručje, ne prestajući ljubiti. Užurbano sam mu skidala majicu želeći još više osjetiti njegovu toplinu na sebi. Moj razum više nije vladao. A on je bezobrazno iskorištavao saznanje da je moja slabost.

Ne možeš da ubiješ još jedan dio mene, samo da popuniš još kojom uspomenom sjećanje na sebe, razmišljam gledajući ge kako bezbrižno spava, pobjednički ulazeći u novi dan? I da li se mi to zaista nadmećemo?

Ne znam za tebe, moja praznina ostala je netaknuta, mislim se,  liježući kraj njega.

Pipi

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: ” I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno.” Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često “nafura” kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

Komentari