Voljeti… preboljeti…

Nema težeg rekla bih no voljeti nekog tko te ne voli. I boriti se protiv sebe. Jer krenuti dalje ne možemo, ne zbog toga što postoji nada da će se taj netko jednom trgnuti već zbog toga što nismo spremni pustiti dio sebe.

Jedno je istina, ne volimo zbog drugih, volimo jer želimo da nam se to vrati, želimo se osjećati zaštićeno, važno, posebno. Želimo uvijek one malene leptiriće u trbuhu i toplinu u obrazima. A kad to nestane grčevito to želimo vratiti. Ljubav jest sebična, dok ne shvatimo da je moramo pustiti jer nam ovakva posesivna i teška donosi više štete i boli no išta drugo.

Dug je put do ozdravljenja

Prvo se treba probuditi, otrijezniti od iluzije da će sutra biti bolje i da će se desiti čudo. Jer neće. Teško je doći do zaključka da ona druga strana ima svoje misli i želje, svoje potrebe i razloge zbog čega je nešto odlučila i da mi ne možemo na njih utjecati što god učinili. Kao što su uzalud bili silni govori i savjeti naših prijatelja koji su nas pokušavali uvjeriti da je došlo vrijeme da pustimo neke stvari. Čovjek kroz svaki doživljaj i svaki osjećaj sazrijeva i uči. S vremenom otkriva da nije sve onako kako mu se činilo, da postoje drugi razlozi zbog kojih ne može sve biti onako kako to želi.

Životni put svake osobe čine mnoge male i velike odluke.

Od odabira da ćemo umjesto kave s malo mlijeka od sad ujutro piti čaj do odluke da s nekim više nećemo biti. Ne možemo kriviti nekog trećeg, jer taj treći možda mnogo bolje razumije i mnogo više daje onome koga mislimo da volimo i koga se grčevito držimo. Možda zaista i jesmo bolji od te treće osobe ali mi ne odlučujemo. Sami zavirimo u svoj život i prisjetimo se mnogih koji su željeli biti uz nas ali mi to nismo htjeli, jer smo za to imali svoje razloge koje nitko drugi nije i neće nikada razumjeti.

Kako krenuti dalje? Kako učiniti taj korak koji nikada nikome nije bio lak i koji tako neopisivo boli? Je li rješenje selidba u neki drugi grad, mijenjanje broja mobitela, spaljivanje i vračanje njemu / njoj svih zajedničkih stvari i uspomena? Je li rješenje drastičan rez?

Prihvaćanje – oslobađa

Probala sam svašta. Šutjela, vrištala, plakala, pretvarala se da on ne postoji, trčala za njim pa ga onda opet ignorirala sve dok nisam došla do ovog gdje sam sada, spoznaje da je došlo moje vrijeme, da mogu dalje sama, da sutra bez njega ne znači kraj i tugu, već početak nečeg novog za mene, da postoje drugi ljudi s kojima se mogu smijati i plakati, da je iza mojih vrata cijeli jedan svijet kojeg još moram pronaći i u kojem mogu uživati. I da je ok da mi nedostaje ali da nije u redu što sama sebi ne dam disati i što se grčevito držim za nešto što mi samo šteti, zbog čega ne spavam, zbog čega nemam volje za stvari koje su me prije veselile, što se otuđujem od drugih ljudi. Što si branim sve što bi me moglo usrećiti.

I polako bol u meni sazrijeva i prolazi. Prerasta u iskustvo iz kojeg sam mnogo naučila i koje me promijenilo. Ljubav nas sve promijeni, nemojte se zavaravati. Sad vidim da ništa nisam izgubila i da sreća postoji u mnogo oblika ne samo u jednom čovjeku.

Sad se smijem njegovim obranama da se teško snalazi u ovim modernim vremenima i da nema vremena… Smijem se zato što sam mu to prije vjerovala i prihvaćala izgovore, a sad kažem samo jedno: “Svi mi živimo u istom vremenu ali ne živimo svi na isti način.” Kad nešto osjećaš i kad nekog poštuješ, pronađeš vremena i odnos koji ste imali opstaje… Ali ne može opstati ako to želi samo jedna strana. Tren u kojem sam to shvatila postao je moje najveće postignuće i spoznaja da mogu dalje, kao što to može svatko od vas…

Nije potreban drastičan rez, potrebno je voljeti sebe dovoljno da poželiš opet osjetiti sreću i ljubav s nekim tko će ti je znati uzvratiti…

Ana B.

 

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like