Nekad mi dođeš kao sol na otvorenu ranu. Baš onako, fino, zaletiš se i udariš i onda brzo zbrišeš i negdje se smiješ i plačeš istovremeno, ovo drugo nikad ne priznajući. I onda se začudiš kad na tvoj poziv odgovara samo ljubazni glas, moje telefonske sekretarice.

Simpatične su mi te tvoje priče o mobitelu i vječito praznoj bateriji, službenom putu u Italiju, Sloveniju, Njemačku i još poneku “standardnu” zemlju. Ne brinem se dok je sve to u blizini, možda me ne bi dirnulo ni da jednom spomeneš Costa Ricu. Ionako bi se opet vratio s nekom zgodnom dogodovštinom. Kao onda kad si navodno limača vozio s djedom na more i mobitel zaboravio doma, a on se sam palio i gasio tri dana, zar ne? Stvarno je čudotvorna ta naša moderna tehnologija!

kukavica

Ma ne brini, sve ja tebi vjerujem, zato te i ostavljam da se jadaš brižnom glasiću moje sekretarice. Zato ti ne želim odgovoriti na glupe poruke koje šalješ “prezaposlen i umoran” u tri ujutro. I priznajem, ja sam kriva, ja sam dosadna, naporna, s mnoštvom pitanja i pregršt dogodovština sa “službenih” putovanja. I posve sam slučajno pala na usne neke sisate plavuše dok sam tražila neke prevažne papire u tuđem uredu… sve je to moja krivica. Samo me pls podsjeti za što sam sve još kriva jer sam od mnoštva gluposti koje svakodnevno slušam, gledam i od kojih mi se bljuje zaboravila što sam sve uzrokovala. Samo me zanima kad sam to sve stigla, kad me mjesecima nije bilo u Zagrebu?

Ponekad ti se stvarno divim na originalnosti, kreativnosti i mogućnosti da u te svoje priče samog sebe uvjeriš. I pitam se ponekad zašto si to radiš? Misliš da me dira što si svakog dana s drugom? Začudila bih se da nisi, ali zašto lažeš? To izmišljanje priča šteti samo tebi. I zašto se kvragu još uvijek opravdavaš? Čemu te vječite srcedrapajuće isprike i priče bez glave i repa?

Ponekad poželim da ti nebo pošalje anđela, neku nježnu djevojku u koju ćeš se ludo zaljubiti, zbog koje ćeš se poželjeti smiriti. Zbog koje ćeš obuzdati demone i sve će se priče svesti na buđenje samo uz nju. Pitam se zašto ti se to ne može dogoditi? Zašto je to malo – veliko čudo, još uvijek nemoguće? Zašto sam ne poželiš dom, obitelj, doručak, ručak i večeru. Sex ispod tuša sa svojom ženom? A ni život te ne mazi, godine ne stoje, lete a ti to ne primjećuješ.

Kao da ćeš zauvijek biti na nekom službenom putu u bijegu od svog života i sebe samog. I to je ono što me toliko boli svaki put kad ti u očima ugledam to smišljanje plana za bijeg. Od mene ne moraš bježati, ja ionako dobro znam sve o čemu razmišljaš i svaku tvoju vrlinu i manu napamet znam. I sve želje i sve pogreške i svaku otrcanu frazu koju si negdje pokupio. A od samog sebe bojim se nikad nećeš moći pobjeći, ma koliko se ti trudio. Možda je vrijeme da prihvatiš pogreške koje si napravio i počneš živjeti s njima. Onako dan po dan i možda jednom osjetiš olakšanje…

Što je bilo, bilo je, ne možeš to promijeniti, ali budućnost još uvijek imaš u svojim rukama…

Fani

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari