Armando i Monika, divan par koji sam upoznala na ovom kruzu. On je Italijan i u svojim poznim godinama jako šarmantan što priliči Italijanima, a ona je jedna od onih lakonogih žena koje nikako ne stare.

Međutim, oboje puni života, nije ni čudo kako se svaki kruz povežem sa takvima. Žive u Americi, i on je član teniskog kluba preko četrdeset godina. To govori dovoljno o njegovom finansijskom statusu. U jednom od razgovora smo pomenuli tehnologiju i koliko smo zapravo nas troje razočarani u cijelu tu priču o tehnološki naprednom svijetu. I ne mogu da se ne zapitam…

Da li smo zaista toliko napredovali?

Odrasla sam u devedesetim, kad su pisma i razglednice bila glavno dostignuće, i kad smo čekali da prođe 11h jer su tada pozivi na fiksnom bili jeftiniji. Nekako mi se čini da je tada sve funkcionisalo i bili smo dostupniji jedni drugima nego danas. A onda su bajke počele da izumiru, internet je postao sastavni dio našeg života i evo nas danas tu gdje jesmo. Čovjek više nije glavna radna snaga, i gotovo da će tehnologija preuzeti vođstvo u svim procesima.

Baš kao što je Armando primjetio… U ranijim godinama kad bi pozvao telefonom teniski klub uvijek bi se neko javio, i sve je funkcionisalo. Danas, govorni automati su zamijenili ljudsku toplinu glasa i pričajte šta hoćete ali osjeti se osmijeh i preko žice. I ništa ne funkcioniše. Dvadeset prvi vijek i još uvijek imamo ratove i bolesti i glad. Šta je tu napredno?

Društvene mreže što razdvajaju

Društvene mreže su preuzele primat u odnosu na knjige i ma koliko da su nas povezale opet su nas i razdvojile jer eto, životi su postali javni, nakotilo se raznih gluposti, i izgubili smo riječi. Ostali su samo stikeri i smajlići. Izjavljuju se saučešća na Facebook-u, čestitaju se rođendani, pronalaze partneri, rasturaju brakovi, razapinju se na lomači oni drugačiji… Toliko novih aplikacija a na njima sve isti ljudi.

Trudimo se zabilježiti svaki trenutak života kroz objektiv telefona i zaboravljamo uživati u tim trenucima. Snimamo koncerte i scenu gledamo kroz ekran umjesto da raspojasamo srce i pustimo glas dok nas pjesma ne raznese. Ne, nama je važnije da mi to prenesemo “live” na mrežama, sačuvamo u arhivi i zanemarimo osjećaj. Često to gledam ovde. Te ljude koji snimaju svaki momenat i zaboravljaju da se zapravo opuste i prepuste. Mislila sam da ću i ja imati više fotkica iz ovih gradova koje obilazim, ali uhvatim sebe često kako zaboravim na telefon jer sam željna vazduha i trave i pasa.

Upijam momente u sebe kao da nisam tehnološko biće. Hoće li se računati da sam bila u tim gradovima ako ne napravim 1001 sliku?

Uželjela sam se pravih ljudi

Ne znam kako vi, ali ja sam se ovde uželjela ljudi poput Armanda i Monike, Renate i Toma, i nekih ljudskih zagrljaja. Uželjela sam se razgovora koji ne sadrži ogovaranje i priču o sim karticama i koja ima bolji internet. Uželjela sam se maca i kuca. Ovde ih nema, nigdje na ulicama ne možeš vidjeti mačku. I svuda gdje kročim vidim telefone i bliceve i ljude koji sjede zajedno a opet miljama binarnih podataka daleko. Ma da, zaista ima prednosti, ali mnogo više smo nazadovali kao rasa u odnosu na napredak tehnologije. Da li će možda jednom Terminator postati stvarnost?

Ja još uvijek sanjam neke druge snove, kolibu u nekoj šumi, i neku djecu musavu od blata, mace i kuce, vatru u kaminu, dobro vino i još bolju knjigu. Toplinu zagrljaja, i neke neotkrivene predjele koje ću čuvati u sebi bez fotografija. Još uvijek vjerujem da su bajke negdje preživjele svoj brodolom. Da ljudskost čuči u svakom od nas. Možda se varam,al dok god postoje ljudi poput Armanda sigurna sam da ljudi još neće izgubiti vrijednost. A tehnologija… Ma kome je još stalo.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari