Christianu i sebi samoj.

Svi ih imamo, zemlje u koje želimo otići turistički ili se u njih trajno preseliti. Pola Hrvatske se seli, pa što ja još radim ovdje, pitaju me često ljudi koji su proveli neko vrijeme vani.

Amerika je za mene bila više od zemlje u koju sam htjela otići većinu svog života, jer, Amerika – na tim sam filmovima odrasla, tamo su Oscari, tamo je dinamika, tamo je sve. Italija joj je bila i ostala jako blizu, jer opet, talijanski filmovi, a i oni toskanski krajolici, dobra kava, dijelom i moji korijeni.

Amerika je bila i ostala simbol svega što sam htjela i o čemu sam sanjala, a o čemu sam jako malo znala. Bila je više označitelj nekog ne sasvim jasnog označenog, sadržaja koji se krije iza vrata novog svijeta s milijun mogućnosti. Nikad nije bila riječ o konkretnoj zemlji – naravno da je želim posjetiti koliko je duga i široka, kao i mnoge druge zemlje i gradove, ali je u mom životu bila puno važnija kao perspektiva na koju sam bila zaboravila.

Često se dogodi da se zatvorimo u svoj život, u mali svijet koji čini situacija u kojoj se trenutno nalazimo. Mislimo da je to sve, mislimo da je to zauvijek. Omča oko vrata prikrada nam se polako, ali sigurno, lagano ovija oko vrata. Ona nikad nije rezultat jednog trenutka već niza vrata koja smo zatvorili ili koja je netko pred nama zalupio. Onda se nađemo, poput Alise, u dugom hodniku s previše zaključanih i sumnjivih vrata. Osjećamo da nemamo kuda i počinjemo se gušiti. Baš se to dogodilo i meni, i to ne u Zadru – počelo je još u Zagrebu kada sam u glavi počela napuštati koncepte kojima sam bila vjerna oduvijek. Želju za odlaskom, za nećim većim, za iskustvom i izazovom, za promjenom i onim najrizičnijim – iskušavanjem vlastitih granica.

Puno se ljudi toga boji što će otkriti kada krenu na taj put, hoće li im se svidjeti mjesto gdje su povučene njihove granice. Mene je strah onoga drugoga, da ih neću stići iskušati. Vrijeme, nešto na što sam zaboravila i ja, taj pojam koji nije za uzeti zdravo za gotovo. Ne znamo koliko ga imamo i čekati sutra, da počnemo raditi ono što trebamo i želimo, čekati sutra da počnemo živjeti i stavljati svoje kucajuće srce u nečije druge ruke, svojevoljno, možda nije najpametnija opcija. Kad to shvatiš, da je jedino što imaš sada i ovdje, a ne sutra ili jučer, jer ovo ne znaš hoće li doći, a ovo drugo je već odavno iza tebe, dođe ti to kao dva, tri šamara u kombinaciji sa kantom hladne vode koju je netko prolio po tebi za vrijeme ljetnih vrućina. Razbudiš se i pitaš se – što sam dosada radila? Sada je vrijeme da sebe počnem razlivati po sadašnjosti realnosti u kojoj se nalazim, sada je vrijeme da budem stvarna, sada je vrijeme da uzburkam taj život u sebi.

Nemaš što izgubiti jer sve oko tebe je ionako konstruirano, a naizgled najsigurnije stvari zadrhte i na najmanji nalet vjetra. Ja sam control freak i suosjećam sa svima koji na rečenice poput ove osjećaju tjeskobu,  no činjenica je da, nažalost ili na sreću, ne možete svoj život izgraditi kao neko naselje za svoje barbike ili lego likove, graditi ga kockicu po kockicu i očekivati da će vas sve uvijek dočekati onako kako ste to ostavili. Život je, zbilja, jako nepredvidiv i jedina konstanta je da nema konstante. Jedina sigurnost je da nema sigurnosti, barem ne na onaj način na koji smo si mi to zamislili u glavi.

Znači li to da na ništa ne možemo utjecati i da smo u potpunosti prepušteni vjetru sudbine? Naravno da ne. Vi odabirete koji ćete posao raditi, odabirete kako ćete se ovoga jutra odnositi prema svojim klijentima, odabirete trenutak u kojem ćete važnoj osobi reći volim te. Odabirete hoćete li, kad se jako naživcirate jer vam netko nije uplatio honorara na vrijeme pa ste ostali gladni, lupnuti šakom po tipkovnici laptopa  ili ćete, poučeni iskustvom, hladne glave staviti na papir na koje se sve načine možete maknuti iz situacija koje vas toliko frustriraju. Niste pupčanom vrpcom vezani za stvari ili ljude za koje često mislite da jeste. Jer, nekad je lakše vjerovati da jeste i žaliti se o tome kako je teško biti trpeći subjekt. Sve to zvuči divno osim kada ste u situaciji kada vam glava nije sasvim čista pa eksplodirate na one na koje ne biste trebali ili se nađete u maloprije spomenutom hodniku bez kraja i naizgled, bez izlaza.

Krajem prošle godine i ja sam bila na tom mračnom mjestu i zbilja nisam vidjela perspektivu. Bolio me svaki djelić tijela, nisam imala apetita, i, za razliku od ostalih 26 godina svog života, nisam ispred sebe vidjela ono prema čemu idem. Imate školu, fakultet, trening, natječaj ovaj, snimanje ono, pa projekt taj – stalno je nešto i onda, odjednom, blank. Odvrtio se film i vrpca je došla do onog dijela u kojem ponovno treba početi pisati svoju priču, jer ste u ovoj vi redatelj, scenarist i glumac. Ponekad se svađate s producentom, ali tko se s njima ne svađa?

Simbolično ili ne, Amerika je bila povod prvoj trunki motivacije koja se u meni javila nakon dužeg ravnolinijskog perioda. U mom se životu pojavila osoba, fizički miljama daleko od mene, ali energetski tako blizu, koja je, svojom pričom, sedmosatnim razgovorima koje smo vodili dva mjeseca, probudila uspavani dio mene. Motor koji je sasvim usporio, odlučio je još jednom povući. U dva dana ja sam već kontaktirala američku ambasadu, proučila tipove vize i smišljala teme koje bih novinarski tamo mogla obraditi. Cijela je priča bila neizvediva u periodu u kojem sam je ja htjela ostvariti, ali to uopće nije bilo bitno. Ono što je bilo od velike važnosti je što sam opet pred sobom imala neki cilj koji mi je davao razlog da se ujutro ustanem živa. Christian, kako mu je ime, ukazao mi je na neka, opet nejasna, ali postojeća vrata svijeta na koja sam bila zaboravila. I ja sam taj izazov odlučila prihvatiti – ponovno sam se počela micati, i, polagano, ona vrata u hodniku počela su se otvarati. Put je i dalje bio mračan i nije bio jasan, ali je moja znatiželja proradila. Energija se imala na nešto usredotočiti. Svijet je odjednom opet postao velik i moja želja za njegovim otkrivanjem probudila se iz sna. Hrana je počela dobivati okus. Ponovno sam počela čitati, na engleskom, krenula učiti španjolski, osmišljavati projekt koji će postati Dnevnik malogradske cure. Pronašla svoje divne fotografe, započela suradnju s dvije velike medijske kuće u Hrvatskoj.

I dalje je bilo suza i borbe sa sobom, frustracije i nedostatka novca, usamljenosti i straha, ima ih i danas. Cilj još uvijek nije kristalno jasan, ali postoji perspektiva. I jasan osjećaj, kao možda nikad prije, da ja, sa svim svojim nedostacima i nesigurnostima, danas odlučujem za sebe. Svako toliko nestane mi zraka, ali dišem slobodnije jer se svjetski trudim okrenuti tamo odakle vjetar puše, točki s koje se prostire bezgranični pogled.

Izabela Laura


Foto i grafički dizajn by: Mario Ivanković 

 

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari