Sjećate li se da su vas kao dijete uvjeravali da će sve biti u redu? Naravno da se sjećate. Jer to je prva i najveća laž u koju vas uvjere.

I lako je, kad padneš i razbiješ koljeno vjerovati da će rana zarasti iako boli i vrištiš od užasa dok gledaš svoje malo koljeno puno blata, kamenčića, trave i krvi. Mama dođe, očisti ranu, povije, da ti pusu i nuna te u krilu sve dok ne zaspiš, milijun puta ti ponavljajući kako će uvijek biti tu.

Laž broj dva.

I tako se nižu dani i godine i laži onih koji te vole i jednom se samo zatekneš ispred ogledala u dućanu s donjim rubljem i uviđaš da ti trojka više nije dovoljno velika i da trebaš četvorku da u nju uguraš svoja prsa. E da, rekao bi netko tako kraj puta ‘You’re all grown up now’ i život je sranje, lažljivac i kurva. No to ste već znali zar ne?

I onda dođe večer, nekog dana poput onog jučer i odlučiš nakon sto godina otvoriti srce i suočiti se s onim što u njemu piše, ali strah je jači. Nabacaš par lijepih fraza i opet se povučeš. Jer bolje je… i to je posljedica onog što su te naučili, nikada i nikome ne dati da ti dođe previše blizu i da te upozna.

Opet laž.

sunset-690240_960_720

Nekoga moraš pustiti blizu, baš onako na jedan centimetar udaljenosti da vam se prsa dotaknu dok udišete hladni noćni zrak, iako između vas stoje oceani puni laži skupljanih dugi niz godina. Iako između vas stoje sve tuđe predrasude i tuđi zaključci. I njegova prošlost tu stoji, ne toliko bitna ali opet dovoljno moćna… I njegova sadašnjost tu stoji, nimalo prljava ali gorka… I njegove misli tu stoje i obećanja i snovi… I osjećaš srce kako ludi u grudima jer zna, o kako samo zna da ne smije pustiti da nestane onaj centimetar…

To je zadnja granica i zadnji zidić koji ga brani od potpunog sloma. I dozvoljava mu da mi bude opet prijatelj, dozvoljava mu da opet razumije moje misli i strahove ali neće ga pustiti da me opet zagrli i poljubi. To je moć onog centimetra između grudi i strujanja hladnog, noćnog zraka oko nas.

Nakon svega to je jedino što još mogu dati jer dijete u meni i predobro se sjeća one slike krvavog i blatnjavog koljena i boli koja je prolazila gore i dolje oko njega u valovima poput sitnog trnja što se zabijalo u kožu i kao svrdlo probijalo do kosti…

Koljenu treba par dana da se opusti i krasticom prekrije tragove ranjavanja, dok dječje oči znatiželjno pokušavaju odgonetnuti kako se to čudo dogodilo? Ali srce, njemu treba mnogo više od par dana. Njemu trebaju mjeseci, godine a ponekad i čitav život da bi prebrodilo ono trnje što se u njega zabilo.

Srcu treba vrijeme, a ne laži. I ako te u sebe opet pušta kao prijatelja nauči to cijeniti, jer postoji nešto što su nam rekli dok smo bili mali a nisu lagali: “U životu neće sve uvijek biti po tvom.

Lana  

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari