“Pogled mi tumara po razredu dok tražim blagoslov za sve njihove snove, želje i nadanja. Tražim blagoslov za sve ove ljude koji žive sa mnom i koje ću možda, jednog dana sresti na ulici uz smijeh. Tražim blagoslov da pronađu smisao.”

Ovako sam, prije tačno deset godina završila pismeni zadatak iz srpskog jezika na temu “Deset godina mature”. Vlatka je čitala, pred cijelim razredom, a ja sam stiskala šake jer me je bilo stid. Na dva lista papira, bez obavezne

“Sveske za pismeni zadatak” skromno je pisalo: Jovana Šekularac lV-8.
Nije mi vjerovala, rekoh razrednoj prije nekoliko noći, nije mi vjerovala da sam sama pisala. Dala mi je četiri, nikad nije htjela da mi upiše pet.

“Kako je mogla da ti vjeruje”, reče mi Danica, između dva gutljaja, “Kako, kad se nisi savijala?”

I na trenutak, ponovo sam bila tamo. Tamo među polomljenim radijatorima stare ekonomske škole, na trošnom betonu izranjavanog lokvama, ispred blijede stoljetne table u čijem su ćošku pisala dva imena koja su se voljela i čula sam smijeh. Grohotan smijeh neke rulje koja je bježala kroz odškrinute polomljene prozore, smijeh neke napirlitane šiparice koja je dobila poziv za sastanak, smijeh nekog dječaka čiji su koraci dobovali po blatnjavom oronulom hodniku.

Isti ste, niko se nije promijenio, ponavljala sam redom mojim prijateljima iz razreda dok sam hitala u zagrljaje pazeći na šminku. Ista si, uzvraćali su, okupljeni jedni oko drugih na proslavi “deset godina mature”.

I bili smo. Isti, jer smo se gledali onim dječijim zaboravljenim pogledima, jer smo se smijali onim istim glupim šalama, jer smo premotavali djetinjstvo pred očima kao staru, prašnjavu zaboravljenu video kasetu.

Neustrašiv si, kad si slobodan.

No u međuvremenu, svima se za deceniju desio život. Neustrašiv si kad ne znaš ništa, kad nemaš što da izgubiš sem opravdani, kad ti je životni problem jedinica iz matematike. No u međuvremenu, svima se za deceniju desio život.

Bila je to magična noć, noć za pamćenje.

Jedna od onih noći koje ne date zaboravu i zubu vremena. Jedna od noći koja je prohujala kao dašak i ostala tamo da nas sačuva od života. Od ludila obaveza, od jurnjave za smislom, od svakodnevnice istrajnosti i borbe. Noć, koja je kao podsjetnik svjedočila o tome kakvi smo bili i što smo postali. Noć kao susret sa nama samima.

Slušala sam Gošin smijeh koji sam voljela i na trenutak mi se učinjelo da mu je glas ogrubio a usne bore postale dublje nego što pamtim. Možda sam u Milicinoj savršeno crnoj kosi uočila sijedu vlas a u Rajinom pogledu ozbiljnost.

Dubravka je stigla iz Pariza, samo zbog ovog događaja i odmah ide nazad. Bila je ista kao što pamtim, osim što joj je duga, rasčupana plava kosa koja je vječno buntovnički lelujala preko ramena bila pokupljena u savršeno stilizovanu frizuru. Vulje je imao isti sanjalački pogled, koji tad nismo shvatali a voljeli smo ga i nasmijavao nas je do suza, osim što je sad bio u odijelu i oženjen. Slađa ima sina, ista ona Slađa iz poslednje klupe kojoj sam čuvala cigarete jer nije smjela da puši kući. Andrea je širokim osmjehom ličila na onu Andreu iz srednjeg reda, na onu koja je bilježila “ispade” i čuvala spomenare, no bila je mnogo mnogo ljepša, ostvarena i spokojna.

Neustrašiv si, kad si slobodan.

No u međuvremenu, svima se za deceniju desio život.

Bili smo neustrašivi, dok nas je Danica jurila oko škole da naučimo tri lekcije za dvojku. Dok nam je držala stražu i snove na okupu, pa smo mogli sve što smo željeli. Dok nas je učila istinskim vrijednostima koje moguće nismo razmijevali, ali smo neustrašivo prihvatali kao rođene. Bili smo naustrašivi i te noći, okupljeni oko nje, dok su joj oči pucketale zadovoljstvom i sjetom, valjda jer je bila zadovoljna onime što je od nas napravila. Valjda jer se životni uspjesi mjere zahvalnošću i zagrljajima djece koja su postali odrasli ljudi. Valjda, jer nikad nije sumnjala u nas. Valjda jer je znala, da će za tren oka nestati sva sloboda i neustrašivost pa je umjesto da sputava sokolila taj treptaj vremena i sna. Mi smo sa njom imali sreće, a ona, ona je sa nama imala posla.

Bili smo te večeri slobodni na trenutke koji su nedodirljivi vremenu i neopisivi riječima.

Miloš i dalje igra fudbal, čuva mrežu sjajno kao što je tad čuvao tanane želje o dalekim svjetovima. Nekad, dok sam mu krišom pisala pismene zadatke nisam znala da se neko, ponekad, mora odreći života zarad življenja.

Došli smo, skoro svi, osim par njih koji ili nisu imali što da ispričaju ili su bili spriječeni obavezama. Azra je upravo te noći dobila drugog sina, i kao nekad kad mi je galamila u slušalicu da će me zapisati na času, galamili smo mi njoj čestitkama i pjesmom. Mugi je zadržao svoje navike, uvijek je nestajao kad je “najbolje” pa je i te večeri, pred kraj, pošao “samo da se presvuče” i nije se vratio. Godinama je sa časova izlazio “samo da jede” i nije se vraćao danima.

“To je Mugi”, čula sam glasove oko sebe i odobravanje istog nepromijenjenog stila.

Sa Jovanom sam kasnila, kao oduvijek na svim važnim dešavanjima i onim manje važnim, dok sam kao nekad nervozno cupkala o pod čekajući je da se spremi. Jednom smo kasnile na ekskurziju, na časove na maturu. Ali tad, kašnjenje se nije naplaćivalo i bilo je dozvoljeno jer smo bile slobodne.

Slobodni ljudi su oni koji se ne vezuju za ništa i nemaju što da izgube.

Posmatrala sam ih, sve redom i znala sam da smo odavno prestali biti slobodni. Znala sam, da će se sjutra svi vratiti onim životima koje su ostavili na trenutak do nekog novog jubileja. Zbog toga je bilo značajno ponovo zaplivati kroz sjećanja. Jubileji ne služe da se prisjetiš ostalih, služe da se prisjetiš sebe.

Kući sam stigla pred zoru, mamurnog pogleda i izranjavanih stopala od višesatne igre. Izula sam viskoke potpetice na ulazu i trčala bosa do četvrtog sprata. Nisam mogla da se sjetim kad sam to uradila poslednji put, kad je to bilo “prikladno” i kad mi se zbog toga ne bi zamjerilo. No, tu noć sam bila slobodna i neustrašiva kao onda kad sam požarnim stepenicama bježala iz škole iako me niko nije jurio.

Neustrašiv si kad si slobodan, titralo mi je mislima i ponovo sam čula pjesmu.

Neku nepoznatu a blisku, koju nikad ranije nisam čula a znala sam joj suštinu.

Ona ja iz škole, možda ne bi razumjela ovu mene od danas, no mi smo ostale razdvojene jedna od druge decenijom sazrijevanja. Njoj sam dozvoljavala sve što joj je na um padalo, a meni sam sačuvala najvrednija sjećanja iz onih slobodnih dana da me ponekad kad zagusti spašavaju od života. Neki važni ljudi oko mene danas, sa njom se neće sresti nikad, pa je čuvam od njih i od sebe.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari