Nisam rođena da bi ispunjavala tuđe kalupe

Jeste li ikada pokušali biti u tuđem kalupu? Oooo, ja jesam! Ali iskipila sam. Pretijesno mi je bilo u njemu.

Ima ih dosta, tih nekih ljudi,  koji bi me rado još uvijek ukalupili. Kada me pokušaju strpati u tuđi kalup, ili još bolje, kada mi predlože neki svoj kao bolji primjer i žele me ugurati u njega, kipim, vrištim, postaje mi užasno tijesno u njemu.

Nisam nikada voljela te skučene prostore, klustrofobija mi je bolna točka…

Kada su me pokušavali ugurati  u svoj idealan kalup to mi je došlo na isto  kao da me traže da se odreknem sebe kako bi me oni mogli lakše voljeti.

Često sam znala ukalupiti se, reći: Pa kvragu! Žele mi dobro. Moji su. Ali kada bi stavila na stol ispred sebe sve ono što volim i ne volim na sebi, shvatila sam da te njihove mane, koje  bi nazivali “mojim manama”, meni su jako drage. Ili još bolje one me čine ovim što ja jesam. I tako sam shvatila :  čovjek bez mane je isto kao čovjek bez  duše. I negdje usput s godinama uvidjela sam da oni koji me doista vole nazivaju ih slatkim manama.

Treba shvatiti da su samo oni koji nas prihvaćaju takve kakvi jesmo u potpunosti u srodstvu s nama. Ne nužno oni koji imaju našu krv i koje nazivamo svetom rodbinom. Ali shvatimo mi to negdje u putu, nažalost s godinama  kada su ožiljci preduboki. Zato nas  i boli toliko, svojatamo ono što mislimo da nam pripada rođenjem,  mislimo da je naša dužnost biti uz njih pa makar oni ne bili uz nas.

Čovjek treba rasti i mijenjati sebe i sve ono loše u životu da bi mogao napredovati, da bi se uzdigao i iznad samog sebe. Ali isključivo mora slušati svoju dušu i mijenjati ono što će pridonijeti njegovom rastu. Oni koji ne pridonose našem rastu već ga pokušavaju stagniraju u samoj srži našeg pokušaja napretka trebamo otkinuti od sebe, pa koliki god nam to bilo bolno.

Možda ćete pomisliti  kako jedan dan pričam o ljubavi  i kako trebamo voljeti sve i prijatelje i neprijatelje, a drugi  dan pričam o otkidanju.  Ako otkinemo od sebe one koji nam ne pridonose ničemu već nas pokušavaju stagnirati ili mijenjati,  to ne znači  da manje volimo već da volimo onog najbitnijeg – sebe.

Ako volimo sebe, a smatram da je ljubav prema sebi korijen prave ljubavi,  iz toga korijena  raste ljubav  prema svima.

Ako ne volimo dovoljno sebe ne možemo nikoga voljeti. Ako volimo sebe tada  ne prihvaćamo da nas netko omalovažava, ne cijeni, i pokušava ukalupiti. Ako ih volimo volimo ih sa distance. Čemu nam služe ljudi koje mi volimo ako nas stagniraju? Zaustavljaju naš napredak umjesto da su nam vjetar u leđa i podrška.

Trebamo prihvatiti ljubav samo od onih koji vole našu hrpu mana isto kao i vrline.

 Lako je voljeti ono dobro, treba znati voljeti u čovjeku i ono što smatramo da je loše.

Ako je uopće loše,?! Čovjek je ono što je sa svim svojim manama,  da ih nema bio bi  netko drugi.

Ako se odreknem dijela sebe koji me čini onim što ja jesam koliko bi bila sretna?! U tome leži problem. Takvi traže od nas da je naša dužnost njih usrećiti,  da su oni bitni. Pitam se samo zar nije ljubav davanje?

Mirela Corel Baketarić

Komentari

Mirela Corel Baketarić

Ako se pitate tko sam? Ja sam ovo srce kojim pišem, kojim živim, ovo tijelo koje njega sluša. Ako me tražite, uvijek sam tamo gdje je moja duša. Nikako tamo gdje mnogi očekuju. Još uvijek sam dijete u tijelu odrasle žene. Odrastanjem širim pluća i otvaram srce tražeći ljubav u svemu. Rođena Riječanka. Volim more, knjige, pisanu riječ, nebo, prirodu, sport i plesne korake. Sve što volim moja je inspiracija. Volim svoju obitelj. Volim životinje. Svoja dva psa. Volim ljude. Volim život. Živim u Slavonskom Brodu. Pišem. O čemu? Istražujem život olovkom i pišem o svemu što ovu dušu dotakne. Bez olovke ne znam, ni tko sam, ni što želim, ni zašto dišem. S njom živim punim plućima. Napisala sam svoj prvi roman pod imenom PROBUDI SE. Ovdje možete čitati o svemu što jedna duša traži da bi živjela. O ljubavi, pozitivnoj energiji, uspjehu, pokretu, snovima, ludostima. Optimizam je ono što me pokreče, zato sve što vidim daleko je od realnosti, a pod ruku idealizma. Nisam novinar, filozof niti psiholog. Život, ljubav, urođeno pero piše najvjernije diplome za jednog književnika. TOLIKO O MENI

You May Also Like