Sreća je za hrabre…

Kažu da svako kroji sam svoju sudbinu. Kažu da je svako krojač sopstvene sreće i ja im, znate, potpuno vjerujem.  Ono si šta radiš. A ono šta radiš vodi te ka tome šta će ti se desiti. I to  je u stvari sve. Dakle od tebe, i samo od tebe zavisi da li ćeš u životu biti više ili manje srećan. Odnosno da li ćeš uopšte biti srećan.

Sad se sigurno pitate kako to, kako ja to mogu da sebe ne volim pa da otjeram sreću. Ali niste ni svjesni koliko to lako i često radite. Neko bi čak pomislio da vam to pričinjava neko skriveno zadovoljstvo pa da sami sebe unesrećujete jer vas to na neki čudan način čini sigurnim. A to “sigurno” je jako opasno. To “sigurno” postalo je tako blisko sreći da smo gotovo zamijenili značenja tih riječi i zadovoljavamo se ako je nešto “sigurno”. A u stvari kakvo je? Šta je za nas sigurno?  Vjerovatno ste se samo malo više uljuljali u svoju svakodnevnicu i rutinu koja vas obavija da sad sigurno smatrate kako je sve što je drugačije od toga pogrešno. A nije pogrešno. Samo vi još uvijek niste spremni biti srećni.

Sreća je za hrabre. Za one koji biraju biti pobjednici. Za one koji se ne srame sebe i izlaze onda kada se drugi povlače. Za one što stoje prvi u borbenim linijama i ne gledaju koliku će žrtvu dati zarad nekog dobrog cilja. Sreća je za one što stoje uspravno kada svi drugi saginju glave, za njih koji se bore sa vjetrenjačama dok im drugi govore kako je bolje da odustanu jer nema vajde da se oko nečega bore. Sreća je za one koji je zaslužuju.

Dok ovo pišem pitam se da li onda ja zaslužujem biti srećna? Da li sam odabrala dobre ili pogrešne borbe? Postoje li takve uopšte? Da li sam možda popuštala tamo gdje sam trebala podignuti nivo na najjače a dala svu sebe negdje gdje se nije zapravo ni trebalo boriti? Kako znati da je borba prava? Kako znati da je izbor dobar? Nikako. To se zapravo nikako ne može znati. Borbe su svakodnevne, svakojake, različitih intenziteta i kapaciteta a tvoje je da ne posustaneš. Da odabereš koja je od njih tvoja. Da ustraješ i opstaneš u svemu. Da kad je najgore ne spuštaš glavu i ne spuštaš gard, već baš naprotiv digni ga visoko, odbrani se i onda svom snagom u napad. Dobro, onda stvarno, gdje sam tu ja?

Da li spadam u hrabre ili u kukavice? Koliko ja to zaslužujem biti srećna?

Ne mnogo. Eto da vam kažem onako najiskrenije. Ne zaslužujem. Ne zato što sam kukavica ili što sam bježala od problema koji su me snašli,  već zato što sam ponekad kad to nisam trebala kao noj zabila glavu u pijesak i čekala da se dogodi čudo. Da “sudbina” umiješa svoje prste i promiješa špil malo bolje kako bi meni udijelila koju dobru kartu. Ne znam zbog čega ali eto ja sam bila ubijeđena kako su neke stvari iznad moje lige, kako su mi daleke i nedostižne i kako ja nisam dovoljno dobra i snažna da se nosim sa njima. A bila sam. I nisam kukavica. Samo se nisam borila na pravi način. NIkakva sudbina ne čeka na tebe i na tvoje odluke. Niti miješa tvoje karte i bira nešto bolje, ljepše i lakše tebi. Zapravo nju uopšte nije ni briga za tebe.

Ti si taj kojemu bi trebalo biti stalo do tebe samog. Ti si taj koji treba da se bori, da trga i vuče sve što treba da bi isjerao nešto na čistac. Ti si taj, jedan i jedini koji drži kormilo svog života u svojim rukama i određuje u kojem će pravcu da plovi njegov brod. Onda, šta si odlučio? Da li si sada spreman da budeš srećan?

Ja sam odlučila. Ja biram biti srećna.

Biram boriti se za tu istu sreću jednako koliko je planiram čuvati kada je jednom dobijem. Biram imati svoj život u svojim rukama i određivati prevce u kojima će on da ide. Biram biti srećna. Biram biti hrabra i neustrašiva, jer srećna je za takve. Ona ne živi u slabim srcima koja nisu spremna umrijeti zarad nje!

Biram živjeti život punim plućima. Biram riješiti se toksina koji truju moju krv i dušu. Shvatila sam nedavno da su opasniji mnogo ovi što truju dušu, ali riješila bih se rado oba za svaki slučaj. Biram riješiti se ljudi koji mi stvaraju teret i koji bi najradije sve svoje brige pretovarili na moja leđa da im ja rješavam probleme. E pa iznenadiće se kad shvate da se zapravo odlučila riješiti njih. Biram nasmiješiti se čak I onda kada ustanem na lijevu nogu ili nakon neprospavane noći umorna krenem na posao. Biram sreću. Jer mogu. Jer trebam. Jer moram. Jer tako dugujem sebi.

A ti? Da li si sada spremna biti srećna? Jer znaš, nije sreća za svakoga, sreća je samo za hrabre.

Aleksandra Bursać

Komentari

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

You May Also Like