Ti si proputovao svijet. Ja nisam vidjela ništa. Imao si mnogo žena, ni jednu nisi volio. Ja… Prije tebe nisam imala nikog. A nikog nisam voljela poput tebe. Palio si i gasio cigaretu za cigaretom jednakom brzinom kojom si nas mijenjao. Kokteli, žene, noćni klubovi, žene, zabave i skupe koke bili su tvoj doručak, ručak, večera i čik pauza između sastanaka. Bio si i ostao trgovac skupih priča i kupac djevojačke naivnosti. Imao si sve i svi su htjeli biti kao ti. Primjećuješ li da pišem u perfektu?

Kraj tebe je uvijek spavala neka raskošna ljepotica, čije si čari skupo plaćao, a uvijek se budio sam. Mnogo puta nisi niti primijetio prazninu na lijevoj strani kreveta. Dragi, vrijeme je da shvatiš da su one efikasne kurve. Možda im novac ne daješ direktno, no zato ga trošiš na njih. No koga briga, toga barem imaš… Mnogo si skupocjenih ogrlica stavio oko brižno njegovanih vratova, misterioznih ljepotica, snježno bijele puti. Samo si na moju ruku stavio prsten i ja sam ti ga jedina bacila u lice. Je li to zločin? I opet bih… Ti nikad nećeš naučiti.

Obrazovan, profinjen, uglađen, šarmer. Ti si uvijek bio spretan lovac kojeg su one smatrale lovinom.

Na kraju, klošar. Tako si se sam nazvao. Klošar u skupom kaputu. S Marlborom u ruci otpuhuješ dim, radiš kolute koji nestaju. A iznutra truneš. Još jedna je prošla pokraj tebe. Lijepa je i noćas ćeš proći kroz nju. A opet probudit ćeš se sam. Stotine ih imaju lijepo lice i skladno tijelo. Ni jedna nema ono što bi želio vratiti.

I ti samo jedna karikatura ljubavi.

A osjećaji? On izazivaju krvoproliće. Što se više vežeš sve više toneš i razum na kraju trebaš tražiti povećalom. Bilo bi naivno tvrditi da nije lijepo osjećati ali to je za neke druge ljude. O ljubavi ipak ne bih govorila. Je li pošteno? Svaka priča ima svoj početak i kraj. Naša je sve to imala i opet ostala nedorečena, kao kad stojiš u redu i netko uleti, progura se i otme ti posljednju kartu. I što sad? Ili ćeš se posvađati ili samo uzdahnuti.

No ipak je još uvijek prokleto teško sresti te svakoga jutra. Uredi su nam u istoj ulici. Svi nerazumljivi jutarnji rituali koje izvodim da bih te izbjegla ponekad nas oboje samo nasmijavaju. I ponekad pomislim da ću novi scenarij za film napisati baš o nama. O tome kako se trudimo da u pekari barem dvoje ljudi stoji između nas u redu, kako u kafiću sjedimo stol do stola jedno drugom namjerno okrenutih leđa i kako se trudimo ljutito pogledati svaki put kad nam se pogledi baš neizbježno moraju sresti. Pitam se kakvi bi pogledi bili da potraju? No bolje je da nikada ne saznam.

Danas je svaki taj susret jedna mala trauma. Ljutnja koja me presiječe u grudima i onda paralelno plovi i rukama i nogama, sve do vrhova prstiju i zastane negdje ispod vrha francuske manikure. Tu se lijepo usidri i čeka neko nevino, žrtveno janje. Čeka onog nekog nesretnika koji će slučajno naletjeti i biti nova žrtva tog podivljalog zmaja u meni.

A onda se trznem, probudim valjda. Ili mi samo vjetar da umjetno disanje i otpijem zadnji gutljaj čaja, odložim novine koje sam ionako napola pročitala, ustanem i krenem dalje praveći se da ništa ne vidim i ne znam. Na izlazu osjetim samo tišinu koja stoji između nas dok se za mnom okrećeš a ja glumim kako to nisam primijetila. Jedino mirisi naših parfema jure zrakom jedno prema drugom, ulijeću u strastvene zagrljaje i ljube se kao mi nekada. Nerazumljivi su naši razgovori.

Jedno znam, volim Aristotela:

“Ljudska sreća se može definirati funkcijom koja pripada svakom čovjeku. Svaki čovjek mora biti dio praktičnog života, a krajnje dobro bi trebalo proizaći iz toga da se ta funkcija dobro obavlja i treba biti cijeli život konstantna. Etičke vrline su one u skladu sa razumom, a intelektualne su superiornije jer razum razmišlja, a mišljenje je najbolja čovjekova sposobnost. No, čovjek ne može cijeli život provesti neprekidno razmišljajući. Za sreću ljudi su potrebne i neke vanjske stvari kao što su zdravlje, zdrava djeca, hrana, sklonište i sloboda.”

Ljubav nigdje nije spomenuo.

Fani

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari