Svježe suze ne mogu
da gledam na tvom licu,
pustim ih da odstoje.
Rime sparse…
Poput sutona razumljiva i topla
mi je tvoja tuga.
A moje riječi su samo daleki brodovi
U oceanu tvojih očiju
Strane i tuđe.
Odnose ih vjetrovi
Obalama slatkorječivosti.
Najmanje imam za tebe riječi.
Pročitaš ih prije nego
što ih napišem.
Tintu proliješ po danima…
Zaparala sam prst
Od suhi vršak nalivpera.
Suze su previše prozirne.
Njima ne pišem….
Ne kažem.
Da nema ih na ovom papiru.
Valjda je Bog htio
Da ne ostavljaju tragove
I da se tuge brže zaborave.
Zato dolazim poslije.
Nakon što se isplačeš…
U papirnatu vrećicu
Zašuškala sam,
Da se ne prospu
Ko suhe brusnice
Riječi utjehe.
Ja ne bih plakala…
Vjeruješ li mi
kada kažem da to ne znam?
Oči mi zapljuskuju
Unutarnje suze….
Bacim par uzdisaja….
Ugljični monoksid
spremim u džepove
da se trujem.
Oči izrezbarene tugom sjaje,
Krijesnice u mraku….
Nisam umjetnik života.
Bacam otkucaje srca olako,
Za tuđe tuge…
Ponovit ću ti – isplači se….
Ja nikad nisam znala.
Plačeš…
A dvije tuge,
Sasvim različite tuge
Pričaju…
Trzaju se…
Isplači se…
Sa sobom ću ponijeti
Sve tvoje bestežinske snage.
U baletnim papučicama
otplesat ću i tvoju tugu.
Isplači se…
Ivana Buntić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari