Bila je neka svirka u Anderu, do zla Boga dosadna. Bend neuvježban, basista p’jan a u publici muškarci sa onim „izbrijan sa strane, žbun na vrh’ glave“  frizurama, poneki stariji tip koji je tu zalutao samo da popije koju, i djevojke svih tipova i profila vulgarnosti. Šta se kog vraga dešava sa ljudima?

Već sam se davno pomirio s tim da ne spadam u kategoriju muškaraca koje djevojke danas smatraju privlačnim, čak bih se usudio reći da te spodobe nemaju pravo da se zovu muškarcima ali bolje da ne počinjem o tome, odužit ću.. Nemam ja pojma o modernom vremenu i modi, ja sam staromodan jer mislim da treba da opet uvedu vojsku, nauče muškarce da se briju britvama ili ne briju nikako i zakonom zabrane uske farmerke, ananas frizure i selfije iz kupatila.

Helem, u toj gomili koja kao da je probrana samo da meni ide na živce, uhvatim djevojku u crnoj potkošulji kako gleda u mom smjeru. Crnoj potkošulji, ne zajebavam se. Prvo – stvarno nije toliko vruće, a drugo – izgleda da sam propustio trenutak kad je postalo normalno oblačiti iste stvari u krevetu i u centru Sarajeva. Ortak me gura laktom i pokretom glave sugeriše da ta crna još uvijek gleda prema našem stolu a ja pravim face u stilu Dr. House kad mu kažu da je Lupus.

-Odoh po Paulaner, ‘oćeš ti šta?

-Ma jok. Nego svrati kod nje za stol tamo, ne budi pička.

-Nemoj da me zajebavaš majke ti.

-Što bolan, šta fali? Dugo si cmizdrio za vješticom, ona ti sad okolo ganja finjake a ti?

-E jest’ se i usrećila, nema dalje. Nego odoh po pivu, pusti gluposti.

-Ajd’, i razmisli šta sam ti rek’o.

Možda nekad zvuči prosto ali Dado je stvarno dobar momak, uvijek mi je čuvao leđa. Uz to dobro zna da ja nisam taj „uleti zgodnoj curi u kafani“ tip i samo voli da zeza jer, kako kaže, postao sam još veći patetičar nakon tog famoznog prekida. I ostatak ekipe se počeo slično ponašati. Plaćaju mi piće, tjeraju da igram na svirkama i uvijek me ostavljaju nasamo sa curama. Mora ih čovjek voljeti.

Probijem se nekako do šanka i naručim dva Paulanera. Dok čekam, razmišljam o djevojci u potkošulji. Zamišljam kako bi bilo da je tu došla u nekim crvenim starkama, farmericama i majici sa nekim zajebancija natpisom. Da je vezala kosu, preskočila sav taj maskembal od šminke i došla da nasmijana skače i možda inspiriše taj katastrofalni bend da bar nešto uradi kako treba… Razmišljam kako ona sad sigurno misli kako je opasno dobra, kako čitava kafana gleda samo u nju i kako može imati koga god poželi. Možda je i u pravu, šta ja uopšte znam o današnjim djevojkama i muškarcima.

Odnesem Paulanere za naš stol, Dado galami da nisam trebao dok ja oblačim kaput i ignorišem ga jer me više sramota da pijem na njegov račun.

-Ćuti i popij pivo, jedno je tebi a drugo onom krkanu – ako se ikad odvoji od plavke za stolom pored. Moram sad da idem, izvini što kratim noć. Javi se sutra kad odmamuraš.

-Ajde onda, ako baš moraš. Znaš šta ja mislim o tome ali neću da navaljujem. Čuvaj se, baci esemes kad stigneš da znam da te nisu izboli.

-‘oću, a ti pripazi da ne zezne s plavkom tamo. Sutra Brew?

-Sutra Brew, čućemo se.

Proguram se kroz rulju, izađem na Titovu i krenem prema Skenderiji. Nikad se ne vraćam taksijem. Ti naši petkovni izlasci završe u tri – četiri ujutro i grad, sem taksija koji prolaze svako par minuta, bude pust i miriše na tišinu a pisci su u tišini kao riba u vodi.

Prošetam glavnom ulicom, pređem most na Skenderiji i krenem obalom rijeke do Suadinog mosta, pa na Vilsonovo. Tu negdje zapalim cigaretu i sitnim korakom puštam misli da slobodno lutaju. U daljini poneki mahniti vozač previše nagazi na gas, par minuta kasnije odjekne sirena policije ili hitne pomoći – nikad ih nisam znao razlikovati, a onda nastupi moja omiljena stvar u Sarajevu: zvuk Miljacke preko čiste tišine i ulice osvijetljene prigušenim gradskim lampama.

I šta bih to ja ovakav mogao da ponudim djevojci u potkošulji? Za nju je udoban automobil koji će je odvesti u stan sa dobrim grijanjem i neki tip koji puno više priča pa ne primjećuje njenu usamljenost preko koje je razmazala taj kliše lake djevojke… Nisu za nju šetnje, smrzla bi se, a moje bi joj pjesme sve zvučale isto.

Zna to Dado, znaju i svi moji drugovi ali nikako da prihvate da to nije nešto što mogu da promijene. Takve bi me žene pokrale ovog jesenjeg osjećaja kojeg nosim i iako me nekad žulja – ne dozvoljavam da ga ubiju.

Dajte mi jednu koja je živa, umoran sam od golih tijela koja služe samo kao sanduk mrtvoj duši.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari