Koliko košta istina?

Iskrenost je najskuplji poklon koji ti neko može dati. Skupa je postala vremenom, kako se gubila između redova izgovorenih riječi, namjerno ili slučajno, ali sigurno. A znate kako to ide sa onim što je rijetko –  to se posebno cijeni i dobije na vrijednosti.

Kada sam bila mala, učili su me da ne lažem. Istodobno dok su me to učili zapravo mnogo su mi lagali. Rekli su kako je to za moje dobro jer ako ne lažem biću bolji čovjek. Da li sam ja krivo shvatila filozofiju samog života kada sam mislila kako dobri ljudi žive dobre živote ili kako “za moje dobro” znači da bi meni bilo u životu bolje. Bilo kako bilo, vremenom sam sama naučila kako je iskrenost jako skupa i često ne baš tako dobra po mene kako je to valjda trebalo biti. Skupa je u smislu da ja budem ta uglavnom koja “plati” za nju Ili barem nosim teret neke ili nečije odgovornosti. Zašto? Pa jednostavno. Danas ljudi nisu spremni čuti istinu i iskrenog čovjeka. Nisu dovoljno psihički osviješteni niti u dovoljnoj mjeri zreli kako bi se znali nositi sa stvarnim svijetom pa uporno zamišljaju i nameću svoj imaginarni i žive u laži.

Stvarno. Ljudi zaista nisu spremni na to da čuju istinu, da čuju bilo šta što im u tom datom trenutku ne ide na ruku.

Pa bukvalno se nađeš u toj glupoj i nezahvalnoj situaciji kada, eto igrom slučaja desi se da trebaš nekome reći neku vijest a on te odmah prekine u startu i pita jel dobra ili je loša. Ako je loša vijest, nemoj ni govoriti. Onda ti budeš tu u neobranom grožđu pa opterećuješ svoju psihu brigom za tog nekoga ko eto nije u stanju čuti tu neku istinu koju mu imaš za reći.  Šta se desilo?

Vjerujem kako se ovaj svijet malo više “iskrivio”. Do sada smo vidjeli koliko su se osnovne životne vrijednosti izopačile, ili da to blaže kažem malo izgubile balans. Nije više “aktuelno” biti dobar, nije zanimljivo posjedovati prave vrijednosti koje bi trebalo da posjeduje čovjek pa je tako taj novi trend poremetio toliko toga i izbacio iz kolosjeka svaki normalni režim za koji smo znali.

Eto, ja iskreno sada nemam pojma šta je u stvari dobro i ispravno. Ono što ja smatram da je ispravno odvede me ravno u propast jer ispada da je to dalek put, put bodljikavih žica i krivudavih staza koje te na kraju izbace sa tog istog puta. Onda se ja sama zapitam šta nije u redu sa mnom? Zašto uporno udaram glavom u zid a znam da sam bila poštena i ispravna? Shvatila sam odgovor. Zato što ja kao takva ne pripadam ovdje gdje živim. Ne pripadam zemlji koja je satkana od laži, prevara i nepoštovanja. Ne pripadam ljudima koji kad govore lažu i kad rade varaju. Ne pripadam svijetu koji je iskrivljen i pogrešan jer se izdvajam sa onim što oni nemaju te stoga žele da to i unište. Uvijek je to i bilo tako, oni što rade rđavo čistoga se boje.

No kako smo došli do tog ruba propasti, gdje se ništa ljudsko više ne nalazi u ljudima? Kad se dogodio taj prelaz od istine kao njenom izbjegavanju ili u krajnjem slučaju njenom skrivanju i podvaljivanju laži? Kad smo postali tako sebični i skloni izbjegavanju odgovornosti za sopstvena nedjela? Zašto je kukavičluk prevagnuo?

Istina, ponekad istina nije najbolji izbor slažem se. No takve situacije su uglavnom rijetke i imate opravdano samo ako je u pitanju lijepo iznenađenje ili osoba koja nije iz nekog opravdanog razloga u stanju da prihvati ono što joj imate za reći. No čak i tada ja sam više za pronalaženje malo blažeg načina da se istina ipak servira i razumije. Džaba kad sam takva. Kad ne podnosim laži i muljanja i kad ljude cijenim po njihovoj riječi. Možda ja to zbog mog takvog karaktera imam problem sa tim da razumijem zašto ljudi lažu. Moguće je. No svejedno, zaista, trebali biste svi shvatiti koliko zapravo teži svaka laž i koliko zla nanosimo skrivajući  istinu.

Ljudi lažu. Stalno, svakodnevno, neprestalno. I ja lažem, da se razumijemo, nisam nikakav svetac ali kad je u pitanju ono što je u mojoj moći i na šta ja mogu da utičem trudim se zaista da budem iskrena. Ne bježim od odgovornosti, prihvatam je kao posljedicu nečega što sam uradila. Daleko od toga da mi se svaki put svidi to što čujem ili dobijem ali prihvatim. Jer je tako ispravno. Onda sa druge strane isto tako nisam kukavica, nisam manipulator i ne ogovaram ljude sa strane.

Ako nešto  mislim i smatram da taj treba da zna nemam problem s tim da mu to isto kažem u lice. Znači kažem ti šta imam, ti sad gledaj šta ćeš sa tim, na tebi je da izabereš način na koji ćeš da prihvatiš ili ne prihvatiš to što sam ti rekla te da li ćeš da na to gledaš kao na uvredu ili dobronamjernu kritiku sasvim je svejedno. Odgovornost je na tebe prešla onog trenutka kada sam ja izgovorila šta sam imala a ti čula. No isto tako znam i granicu pristojnosti i lijepog ponašanja da mogu na vrijeme da začepim gubicu ako nečemu nije mjesto, vrijeme ili ako me se ne tiče a ja bih ipak rado progovorila.

I to je dar, znati kad treba ućutati mada sa tim još uvijek vodim strašne borbe. Ali ne mogu, jednostavno ne mogu da prešutim to da vas pitam zašto vam je užitak lagati? Zašto vam je lakše petljati, zamajavati i što je najgore maltretirati sebe kako bi smislili sve te laži i nerijetko se u njjih i upetljali? Zašto kad naposlijetku istina se uvijek sazna?

Pokušajte više cijeniti iskrenost, pokušajte biti ljudi. Znate koliko je iskrenost skupa, nemojte onda vi biti jeftini.

Aleksandra Bursać

Komentari

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

You May Also Like