Tebi, kojem moram priznati postojanje…

U nedostatku tišine koju je u stanu remetila konstantna zvonjava na vratima odlučila sam potražiti svoj park. Toliko sam često čistila misli uz ovu djecu da su već navikli na mene, namjerno šutajući loptu u mom smjeru, dok s osmjehom viču: „Oprosti, teta!“. Da nisam teta bilo im je teško objasniti, jer titulom kojom su me okitili ukazivali su na svoj lijep odgoj i poštovanje koje su mi ukazivali.

Zašto mi ljudi remete koncentraciju i tok misli, a dječja vika i smjeh bude u meni neku neosnovanu i euforičnu sliku života? Još jedna stvar koju sebi nisam mogla objasniti. Ali došla sam si objasniti tebe.

Kako si se samo lako i brzo jedne noći odlučio ušunjati u moj život, tako neprimjetno da bi ti svaki lopov pozavidio na tehnici. I kako sam samo lako zatvorila oči pred svim preprekama i zasjedama koje su stalno iskakale iza milion ćoškova. Samo sklopila oči i silueta tvog lika pojavila bi se u mom krvetu, dok zadovoljno ispuhuješ dimove cigarete nakon dugotrajne i strastvene igre koju si volio da igraš. Igre u kojoj me dovodiš do vrhunca prije nego si i odlučio spojiti naša dva tijela. Odlučna sam ispuniti nam sve fantazije, dok te loži pogled na moje tijelo koje se uvije pod tvojim dodirom, a do ludila dovodi svaki uzdah zadovoljstva koji sve više puni prostoriju.

Ali ti… Pa ti si jedan od onih ljudi za koje sam već mislila da su izumrli, ostajući samo kao legenda u pričama onih koji tek dolaze. Tebi se oči ispune nekim neobjačnjivim svijetlom dok usrećuješ sebi drage ljude koje pažljivo biraš oko sebe. Ne da bi sebi napunio bocu s egom, već si davno, na mnogo teži način naučio da se izgradiš, a njemu daš uzde za upravljanje taman toliko koliko bi ga zdravim održao.

Tebi, kojeg nisam priznala nikome iako si konstantno u meni, da ubijaš svaki moj strah od nemogućeg. Tebi, kojem je sve ovo kao jedini put koji si godinama tražio, da kreneš baš njim. Tebi koji vjeruješ u mene i kad moja vjerovanja prestanu, i bacaš kantu izbavljenja kad počinjem da upadam u bunar beznađa. Tebi, koji mi jutrom crtaš osmjeh na licu taman onda kad sam pomislila da tako vješt slikar više ne postoji.

Tebi iz sto hiljada razloga, koji će pobiti prepreke koje su ljudi svojim ograničenjima odlučni gurnuti ispred nas. Jer uvijek je lakše osuditi nečiju sreću, u nedostatku svoje. Uvijek je lakše postaviti granicu kad nismo u stanju kopati dublje.

No, i porijeklo, sva opredjeljenja, sve ljudske pripadnosti, sve godine koje nas dijele, ništa ne može osporiti činjenicu da si se naselio i živiš duboko u meni.

Tebi ne mogu osporiti postojanje.

Pipi

Komentari

Pipi

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: " I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno." Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često "nafura" kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

You May Also Like