Kako je pero zamijenilo čovjeka…

Zašto pišemo? Liječimo li tako neke dijelove sebe, za koje ni ne znamo da su slomljeni, ili zapravo na glas pričamo, nekom imaginarnom prijatelju, sve što smo doživjeli a nismo bili spremni podijeliti s ljudima oko sebe?

Jesmo li odabrali otuđenje, kao rješenje i bijeg na bijeli papir i među slova kako se ne bi morali suočiti sa svijetom?

Je li pisanje, samo još jedan način na koji istražujemo sebe ili naš odgovor na svijet koji nam se ne sviđa, pa radije biramo samoću?

Odgovore ionako uvijek mogu pokušati dati, jedino iz svog kuta. Sve ostalo bilo bi samo čisto prenemaganje i pusta filozofija.

Uvijek mi se činilo da pišem iz ljubavi, da jednostavno volim stavljati svoju maštu na papir i igrati se s vlastitim emocijama, pa pratiti kako se razvijaju i kako nastaje priča. Voljela sam i reakcije ljudi na ono što bih napisala jer je bilo zanimljivo vidjeti kako drugi umovi percipiraju ono što sam istresla iz sebe.

Pisanje kao terapija

S vremenom, shvatila sam da je pisanje moja terapija, jer papir zaista može trpjeti sve. Shvatila sam i da je mnogo lakše napisati dnevnik, izbaciti iz sebe nekoliko stranica razočaranja ili očekivanja, nego nekome objašnjavati sebe i svoje snove.

Strahove sam potpuno prestala dijeliti s ljudima, oni se ponekad kao naznaka pronađu u mojim pričama, jer sam postala izvježbana u pisanju one priče koju svi žele čitati. Tako sam i vlastitu samoterapiju uspjela prevariti.

Pisanje je danas mnogima – easy way out. Sjednu i zatvore se u svoj svijet, gdje sami kreiraju svoja pravila i aktere svoje priče.

Online izražavanje

Bilo da pišu blogove, bilo da pišu romane, stvaraju svemir van ovoga i u njemu paradokse, pa glavni akteri priča ili budu preuveličani heroji ili potpuni crnjaci, jer glavnim likovima dajemo svoje karakteristike. Ili ih slavimo ili ih ubijamo, na taj način hvaleći ili kažnjavajući sami sebe.

I dobro nam to ide, možda i pomaže u nekom samoizlječenju, ali dovodi i do toga da smo se posve otuđili.

Daje to novi pečat svjetskoj književnosti, jer zatvaranje u svoja četiri zida, sjedanje za stol i pisanje romana o djevojci slomljenog srca, ako se svidi pravom agentu i izdavaču može donijeti mnogo para autoru, ali i pomoći pričom onome tko će čitati, ali gdje je u svemu tome čovječanstvo? Zar je poanta nas kao individualaca da se povlačimo i stvaramo umjetnost za široke mase, umjesto da živimo dok smo ovdje?

Pisanje umjesto razgovora

Ispada da je danas svatko pisac, jer svatko od nas ima neku svoju bol koju istresa na papir da ne bi morao s nikim razgovarati.

Toliko smo daleko u tome otišli, da čak radije biramo pisati duge Facebook statuse nego usuditi se uopće posegnuti za čašicom razgovora.

Pretvorili smo se u vukove samotnjake, u izgubljene lutalice s perom u ruci, koji pokušavaju kroz papir i slova kriknuti svijetu da su ranjeni, pregaženi, poraženi i prije svega sami.

Zbog toga sam, priznajem počela bježati od papira i pisanja, jer ne želim biti vuk samotnjak i ne želim da mi papir postane tamničar, niti želim zamijeniti ljepotu ljudskog razgovora, tumaranjem mračnim stranicama vlastitog uma.

Pusto je to mjesto i nije ugodno.

Zbog toga ponekad treba izaći u svijet i staviti točku na kraj rečenice, umjesto zareza. I dopustiti si nekome reći što nam se događa.

Što se ionako najgore može desiti? Da se povučemo ili otkrijemo da nam razgovor godi?

Gubitak za književnost, možda je zapravo dobitak za čovječanstvo.

Marija Klasiček

Komentari

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)

You May Also Like