Odavno se već bojim iskopati ostarjele kosti iz srca
I od njih napraviti malu lutku koja liči na tebe,
Napisati pjesmu i odigrati monodramu na litici bola
S koje sam davno skočio u zaborav.
Nisam nikad bio dovoljno raščupan za tvoje prste
Ni dovoljcno musav za tvoje usne.
Nisam bio ni lijep za novčić s likom
Kojeg bi nosila u zadnjem džepu
I koristila za sve važne odluke.
Nisam znao da budem jak
Kao mornarski konopac koji si mi svezala oko grla
Nadajući se da ću se udaviti
Kao rukama kad me previše stegneš u zagrljaj.
Nisam bio ni dovoljno svoj
Jer sam se bezuslovno dao tebi
I poput pijanog obućara sam koračao po blatu
Samo da bi na kraju stigao bos i raanjen
Da pred tvojim nogama umrem.
Vidiš, nisam umio ništa da budem a sve sam ti bio.
Pojeo sam neke zvijezde za doručak i parče mjeseca
Dok sam gledao kako se oblačiš,
Nijema i lijepa poput porcelana.
Želio sam da te rastrgnem usnama
I poput zrele trešnje razmažem prstima svud po sebi.
Želio sam da te u zemlju sakrijem
I da ti se divim svakog dana kad mi procvjetaš.
Želio sam toliko toga a samo sam gledao u tebe,
Zateleban do besvijesti
I jedino što sam znao bilo je da se osmijehnem
Očaran tvojim odrazom u ogledalu.
Kako sam samo želio da te volim da sam smio.
Tebe zastrašujuću
i vatrom okupanu u svojoj morskoj pjeni.
Tebe božanstvenu i ničiju.
Tebe…
Moj nakrvaviji cvijetu.

Selma Šljuka

(iz zbirke “Pjesme od krvi”)

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari