Između početka i kraja neke priče, oduvijek stoje samo dani i more izrečenih i prešućenih riječi. Poneki suvišni i nevažni “oprosti”. Nije tu bitna ljubav, ona prođe. Iza nje ostaje samo neki tjesnac u koji se uvukla bura i sumorni galeb što to promatra, kružeći u daljini.

Nisam mislila da ću to ikada moći reći, ali ne volim te više. Možeš li me kriviti?

Kad ti čujem glas, onako izgubljen kao što je bio jučer shvaćam da nije ostalo mnogo od čovjeka kojeg sam jednom poznavala, koji je bio dio mene više no išta na ovome svijetu.

Nekoć. Poznavala…

Čuješ li ironiju u tim riječima? Ali jesam, znala sam svaki drhtaj u tvome glasu, znala sam smisao svake izgovorene i prešućene riječi. Voljela sam te, sada me još samo boliš. Ali ne kao slamatelj moga srca, boliš me kao što me boli izgubljeno mače s promrzlim stopama u snijegu. Boliš me kao dijete koje nema svojeg doma i obitelji. Boliš me kao netko tko nikada neće biti sretan.

Ali ne mogu više razmišljati o tebi. Možeš li mi to zaista zamjeriti?

Čemu uopće pitanja, kad više nitko na njih ne može odgovoriti, kad u meni više nema djevojke koja bi ih tražila. Tako je to kad se svijeća prelomi. Ostane samo par kapi osušenog voska na stolu. I navika koja polako blijedi.

hair-863698_960_720

Više nemam potrebe čuti tvoj glas. Ne boli me pomisao na tebe i druge žene. Ne osjećam ljubomoru, ne reže me u grudima spoznaja da ti tu nećeš biti sutra. Ne gledam čeznutljivo prema prozoru, ne osluškujem korake u noći. Ne budim se u suzama i ne zatreperim kad telefon zazvoni i kad stigne poruka. Znam, može to biti bilo tko, možeš to čak biti i ti ali više nije važno.

Nije ostala niti navika.

A danas sam s drugim popila kavu. Bez očekivanja, bez straha da ćeš ti proći, bez onog sad već nepoznatog osjećaja prigušenog krika u grudima. Kad smo ustali, ogrnuo me svojom jaknom, jer vani se već osjetio taj dašak rane jeseni. Poljubio me u obraz i osjetila sam poštovanje u svakoj njegovoj gesti. Ti me nisi poštovao, ti si me samo strastveno volio. Ti si me samo ranio.

Ti si bio jedini čovjek kojem sam to opraštala.

Vidiš pala je noć i tišina se spustila na ulicu. U zlatno-žutom tračku svjetlosti što ju baca ulična lampa više me ne pozdravlja tvoj lik. Oprosti. Još samo mogu reći oprosti. Probala sam se vratiti. Ne mogu to. Razbijeno se staklo ne može slijepiti. Sačuvaj svoje krhotine kao što ću ja sačuvati svoje. Tragično, tek kad smo se rasuli, naučili smo se poštovati.

Suvišno bi bilo, išta više reći…

Lana

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari