Ne volim se zbog tebe…

Nije dobro kad se vraćam pisanju, jer to znači da sam se vratila plakanju. Nije dobro kad napišem da te mrzim jer to znači da te opet volim. Nije dobro što me već godinama, svakoga dana ubijaš malo po malo.

Nije dobro što prepoznajem mijene u tvojim riječima i tuđe poljupce u nijansama tvog raspoloženja. Nije dobro što sam postala poput tebe, otrov u maloj, lijepoj bočici. I bojim se sljedeće žrtve koja će otpiti kapljicu mojih nemira, bojim se hladnoće koju će gledati u mojim očima i trzaja kojim ću se istrgnuti iz toplih ruku, jer to neće biti tvoje ruke i to će im biti jedini grijeh.

Danas se ne volim osobito. Ne volim spoznaju da su naši životi samo valovi a mi smo uzburkano more koje se nikada neće smiriti i nikad neće otpustiti male brodice. Uvijek ćemo udarati, baš tamo gdje najviše boli. Bit će dovoljni tek grubi pogledi, tek puštanje da telefon još jednom do kraja odzvoni… tek hladna tišina ili višak nevažnih priča.

goldyDanas ne volim ni tebe, jer ti si kukavica. Bijedan, mali, nevažni duh koji se sakrije sam u sebe i boji pogledati svojih ruku djelo. Jer ja sam tvoje djelo. Moja ljutnja odgovor je na tvoju šutnju. Moje suze odgovor su na ugašene jauke u grudima. Moj gubitak sna i volje da pričam odgovor je na druge žene u kojima utapaš sve naše poraze. Moja sad već krhka silueta i odbijanje i posve male, žličice juhe odgovor je životu kojeg bojim se na ovaj način niti mogu, niti želim više živjeti.

I ne moraš brinuti, ja nisam od onih koje posežu za tabletama za spavanje, koje će napisati oproštajno pismo i prošetati do prvog mosta da skokom u hladno i nepoznato okončaju svoje muke. Ja ću se boriti, opet… proći će sve ovo što me razara sada, baš ovog trenutka, dok oko mene šeta toliko ljudi a ja se osjećam tako sama. I čut ću napokon sve te silne riječi koje mi izgovaraju… Maksim će ponovno odsvirati, obrisi nježne melodije utihnuti će negdje duboko u mojim njedrima. Zatvorit ću i ove stranice i neću niti Claudine niti tugu, dugo, dugo ponovno slušati.

Sve dok opet ne dođeš, kao uvijek. Dok ne otvoriš taj bezdan kojeg uzalud pokušavam zatrpati bijesom i suzama. I dok ti ne kažem u oči jednom… negdje… da te prezirem iz dna duše i da želim da nestaneš, ispariš, i da od tebe ni prah ne ostane. Dok ti ne saspem u lice sav otrov i svu silinu ružnih i bolnih riječi koje nikada, nikome nisam izgovorila. Da me zamrziš i prestaneš se vraćati…

Možda tada nastavim živjeti, a ne životariti i možda se tada ovdje više neću vratiti.

Lana

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like