“Odjeci” by Danijel Špelić

Dobiti u ruke horor i to još iz pera domaćeg autora, zaista je rijetkost. Prvo se zamisliš koliko petlje ima pisac kad na ovom našem brdovitom Balkanu, toliko nemilosrdnom prema domaćim perima, ima petlje objaviti ovako nešto, a onda osjetiš poštovanje pa se prepustiš užitku čitanja, omiljenog žanra.

Horori su oduvijek bili moja višnja na torti, ono što se čita u dahu, u kasne noćne sate, kad imaš osjećaj da sva ta bića ožive i vrebaju te iz tame. Bojiš se na trenutke ugasiti svjetlo jer… pa iskreno nikad se ne zna. Prepustiš se tom osjećaju jer ti od njega krv brže kola kroz vene.

Isti osjećaj pratio me dok sam čitala ovaj roman. „Odjeci“ su pomalo filmski, pa naslućujem da je autor zaljubljenik u Hollywood, što mu je u mom slučaju bio samo dodatni plus. Priča se vrti oko mladića koji odlazi iz Zagreba jer mu je sestra pomogla da dobije posao, čuvara povećeg, netom renoviranog imanja u srcu Slavonije. U malom mjestu po imenu Trenkovac.

Ništa čudno zar ne? I nije, do trenutka dok nesretni junak ne ostane na imanju sam i ne počne doživljavati čudnovate stvari. Naleti hladnoće, lucidni snovi, zvukovi, glasovi, puštanje vode i napadi na njega, pretvaraju mu život u noćnu moru.

Saznaje da je na imanju, trideset godina ranije, nesretno skončala stanovita obitelj Horvat, koju je svojom rukom u smrt odvela glava obitelji, Oliver Horvat, a zatim presudio i sam sebi. Detalji ubojstva nikada nisu dani u javnost, a vrijeme je učinilo da se veo prašine i zaborava spusti na imanje i na tragediju nesretne obitelji.

Junak priče Domagoj Valentić, istražuje povijest imanja i nesretne obitelji i uz to se zaljubljuje u zanimljivu susjedu, koja je po svemu također pomalo tragičan lik, jer njen život nije bajkovit i nosi svoje traume. No baš je ona ključan faktor priče, a njen lik pomaže u odgonetavanju misterije uklete kuće.

Kako skončaju glavni junaci? Da li u krvoproliću ili samo izađu iz priče s traumama, to ćete ipak morati saznati sami, kad zavirite između korica.

Ono što vam mogu reći je da vas očekuje pitka priča, koja u sebi sadrži elemente misterija, krimića i dobru dozu drame. Sviđa mi se što je radnja smještena u Lijepoj našoj i što je autor dao pečat tradicije cijelom romanu, dajući nam do znanja da se ne moraju radnje dobrih romana, smještati „tamo negdje“ i da možemo hrabro kroz priču predstavljati svoj kraj i svoju maštu.

Ako ste zaljubljenik u psihologiju, svidjet će vam se Domagoj Valentić i njegove vlastite samoanalize dok pokušava dokučiti da li je izgubio razum, dok važe da li da ostane u kući i odgonetne njenu tajnu ili pobjegne sa prvim zrakama svjetlosti. Svidjet će vam se i dinamika radnje i kako se korak po korak, nenametljivo ali posve logično slaže mozaik priče. Svidjet će vam se i plot twist, kao i pitanje, koliko čovjek može biti realan u vlastitom strahu i da li je strah paralizator uma?

Svidjet će vam se i ezoterijska pitanja koja se provlače kroz priču, dubokoumni razgovori i teorije života nakon smrti koje narator (glavni lik) vodi s lokalnim svećenikom. Kao i unutarnji monolozi.

Ovo je bogat roman koji će svakome tko voli istraživati i razmišljati biti i više no ugodno štivo. Ali će mu i dati zaključak koji se meni mota glavom od trena od kad sam roman pročitala:

Ne valja se bojati mrtvih. Otišli su i ne mogu nam ništa, ako se o njih nismo ogriješili.

Ali živi? Oni su jedna posve druga priča…

Marija Klasiček


Posebna zahvala osobi zbog koje je ovaj roman “slučajno” završio u mojim rukama. Hvala ti što si mi omogućio da ga pročitam. I bio si u pravu, totalni Hollywood 🙂

Komentari

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)

You May Also Like