Reći "Ne

Sjećam se da sam bila neobično suosjećajno i emotivno dijete. Moja najranija sjećanja su ustvari najranije emocije.

Sjećam se da mi je baka iz vinograda donijela malenog divljeg zečića. Mislim da sam imala oko tri godine. Naravno, bila sam premalena da bih znala da tako malen zečić ne može preživjeti. Voljela sam ga dok nije umro, a njegova smrt u meni je izazvala neopisivu tugu. Sjećam se da je emocija bila neizdrživa, i kao da sam i ja sama,  ili barem dio mene umro.

Godinama sam to pripisivala preosjetljivom djetetu u meni.

Također, imala sam običaj prepoznavati vrlo rano emocije drugih ljudi. Ma koliko ih oni nastojali sakriti, ja sam ih zajedno s njima proživljavala. Tugu, radost, razočaranja, sve sam osjetila kao da se to događa meni samoj. Trebalo je proći trideset i više godina da konačno uspijem odijeliti tuđe emocije od svojih i naučim kako se odmaknuti. I da konačno saznam da to ima svoje ime.

Ja sam empat.

Dobro je. I loše.

Kao rukovoditelj malene radne skupine, uvijek mogu točno pogoditi što ljudi osjećaju u datom trenutku. Što se tiče ljudi iz moje okoline, mojih suradnika i rodbine, uvijek znam što je u njihovim glavama. Bavim se pisanjem i vrlo lako mogu prenijeti emociju na papir. Čitam ljude. Znam što im je potrebno, znam što žele i čemu teže. Vrlo teško se preda mnom itko može zatvoriti ili glumiti. Uvijek promatram ispod njihove fasade, a zatim razgovaram, stvaram i riješim ono što mi je važno.

Moj svijet je intuitivan. On nije opipljiv onima koji ne vide izvan materijalnog, izvan zloće ili uskih svjetonazora. Kao empat, uvijek se mogu staviti u tuđu kožu, razumjeti, ali trebale su mi godine da shvatim da se ponekad emotivno ne upletem, jer ponekad to nema smisla. Nisu svi ljudi prijemčivi na pomoć ili sugestiju. Takve promatram bez nesvjesnog emocionalnog uplitanja. Proživim njihovu emociju, ali ih ostavim da se sami bakću. Kao da promatram film koji me rastuži, ali znam da se ustvari nije meni dogodio.

I kao ljudsko biće uvijek sam u potrazi za ljudima i razumijevanjem ovog kruga na našemu planetu. To mi dopušta na nekoj transcedentalnoj razini da razumijem emocije i djelovanja drugih baš kao da su moji vlastiti. Omogućuje mi da prema ljudima budem samilosna, ali da i da održim distancu. Neke emocije ipak ne mogu podnijeti.

Odbacujem presude ljudima. Odbacujem uske svjetonazore, lažna ogovaranja, zločeste ljude…

Postoji i tamna strana.

Svaka bol me paralizirala. Bila ona moja ili ne, bio to dokumentarac o patnji životinja ili topla ljudska priča, trebali su mi dani u samoći da se oporavim.

Svaki moj gubitak uništio me do korijena. Svaki tuđi gubitak uzrokovao je ponovno proživljavanje mojeg gubitka. I tako u krug.

Dakle, što da radim?

Godine meditacije i sustavnog proučavanja psihologije omogućile su mi da konačno razaznam svoje od tuđih emocija. Sad se činim kao hladna i proračunata osoba iako to nisam. Jednostavno sam počela graditi uravnotežen život bez uplitanja tuđe nesreće i tuđih projekcija.

Promatram, kratko proživim i krenem dalje.

U poplavi ružnih vijesti, zaplačem nad ranjenim djetetom u ratnim strahotama i patnjom životinja u klaonicama. Ali to me više ne sprećava da normalno živim. Naprosto odijelim emociju od svoje kad postane preteško i nastavim dalje. Kad razumski shvatim što mi se ustvari događa, postaje lakše boriti se s time.

Što mi drugo preostaje?

Potpuni prekid veze s ljudima? Šetam sa svojim štitovima visoko po cijele dane. Preusmjerim emocije u humor i sarkazam.

Dovoljno je teško obraditi vlastitu emociju, a kamoli upravljati onom koja na tebe djeluje izvana..

Pa ipak, nikad ne bih mijenjala svoj život empata ni za što.

Osjećati je živjeti.

To je sirovo gorivo koje stvara trenutke, interakcije, iskustva i stvaranje umjetnosti i značenja.

Izazov je uvijek shvatiti kada to pustiti, kada podići štitove u cijelosti. I kada dopustiti dovoljno goriva za povezivanje, mudrost, suosjećajnu akciju … i izvanrednu umjetnost.

Plesala sam s ovim procesom otkad se sjećam sebe. To je potaknulo intenzivno slikanje i pisanje još kao dijete. Prerađivanje vlastitih i tuđih emocija pretvorilo ih je u kreativni izlaz.

Uvjerena sam da su mnogi najveći svjetski umjetnici, pisci, skladatelji bili empati. Umjetnik je doživio tuđi osjećaj vlastitim i usmjeravao tu energiju  na stranicu, platno, medij ili instrument. Djelomično, u potrazi za stvaranjem umjetnosti, ali i u ime preživljavanja. Način za otvaranje kanala koji omogućuje da preradi emocije, umjesto da ga pojedu.

Prije nekoliko godina, potaknuta potpuno različitim razlogom, pronašla sam nešto drugo što mi je pomoglo da procesuiram život kao empatiju, a to je svjesnost.

Ona ne čini sve boljim. Ono što me uči jest dopustiti da razumijem kada me privlači, a zatim napravim namjernu odluku o tome hoću li se otvoriti suosjećanju ili suosjećanju. I koliko. Svjesnost mi dopušta da razumijem, vidim i osjećam, ali s dovoljno odvojenosti da još uvijek mogu djelovati.

Iako je porođaj moje empatske duše bio težak, sada ništa ne bih zamijenila za to.

Biti empat čini se teško u suvremenom svijetu koji obiluje strahotama i lošim ljudima. Ali biti empat znači uvijek živjeti po vlastitim mjerilima, u skladu s vlastitim emocijama i intuicijom. Biti empat je hrabrije nego biti zlikovac koji mari samo za sebe. A teret na leđima teži je od tereta zlih ljudi. Svoju svjesnost ne bih mijenjala za tisuću bezbrižnih dana jedne budale.

To je dar koji mi je Bog dao.

Dubravka Lisak

Komentari