-Jebem mu mater, pa dokle više a?

-Dokle više šta zaboga, o čemu pričaš?

-Dokle ovo sranje majku mu, šta mi radimo zajedno? Šta? Je l’ ti kapiraš da smo hodajući mrtvaci, da sjedimo jedno preko puta drugog i jedva da progovorimo kako treba, a šatro smo izašli?

-Ali se zato uredno svađamo kad se vratimo u stan, dobro koji ti je kurac?

-Meni koji je kurac? Šta se desilo s tobom jebote, ne prepoznajem te. Hajde vrati film, kakva si bila kad smo prvi put izašli? Kakva si bila prvih mjesec dana? Koliko smo ludili jedno za drugim, koliko se smijali, grlili, derali se po parkovima kako su svi ljudi osim nas promašili život? Je l’ se sjećaš da sam revizoru rekao, kad me u tramvaju pitao za kartu, da imam samo kartu do sedmog neba i pokazao na tebe, pa mi lik rekao da sam puk’o k’o lajsna i izašao na zadnja? Šta smo uradili s tim, gdje je to sad?

-To ti je ljubavi faza medenog mjeseca. Znaš ono kad je sve krasno bajno, kad nema problema, kad se samo volimo i zažmirimo na sve drugo? Eh to ti imaju svi parovi, za to je dovoljno da se privlačite i super je. Kasnije kad život izvuče monotoniju, postajemo ovo. I nismo posebni, i svima je jebeno isto, kako ne kapiraš da nema niko ništa drugačije od ovog?

-Jel ti mene slušaš uopšte? Je l’ kapiraš da se ja i dalje isto osjećam, da i dalje želim fazu medenog mjeseca al’ ti ne ispuštaš jebeni telefon iz ruku, da ti jebem i skrolanje i lajk! Češće me vidiš kroz tu selfi kameru nego kroz vlastite oči! I koji moj se imaš dopisivati s nekim kad si vani sa mnom? Pa prva četiri izlaska, kad smo se počeli zabavljati, mobitele smo u gepeku ostavili. Pazi jebote, u gepeku!!

-Bili smo djeca Saša, ne možeš očekivati da uvijek tako bude.

-E jebiga.

-Šta jebiga, šta bolan hoćeš od mene? Moramo li se konstantno svađati samo zato što ti živiš u pedeset osmoj a sav normalan svijet u dvije hiljade osamnaestoj? Sve ti smeta, sve te žulja, vazda ti malo pažnje. Jebeni drama queen, kao da djevojku imam a ne momka. Ako ti ne valjam ostavi me, ali prestani da me na silu tjeraš u taj luđački svijet, ja nisam tamo.

-A ona djevojka sa prvih izlazaka, u kojem je svijetu ona? Pošto ako se dobro sjećam, sve naše blesavosti su bile njene blesavosti. Ona je htjela da jebenom tramvaju damo ime Safet, tražila od mene da joj se obraćam samo u stihovima i natjerala me da joj pravim ljuljašku u djedovoj avlliji. Nju mi vrati, ne sjećam se kad sam je posljednji put vidio. I dokle više misliš da sereš o tome kako živim u nekom tamo vremenu, kad si se ti meni predstavila kao neko ko je također tamo? Ili si lagala ili si postala neko drugi.

-Aman čovječe, ti si baš prirodno glup! Ljudi kažu sve što misle da će proći kad im se neko sviđa. Željela sam te i jebiga, da si rekao da si nacista, slagala bih ti da kući imam kolekciju voštanih Hitlera!

-Da ga jebeš ne znam kako smo ti i ja zalutali zajedno.

-Ljubav se nakon nekog vremena svodi na seks Saša, prihvati to i sve će ti se samo kazati.

-Ma svodi se umal’ ti ne rekoh na šta! Zbog takvog razmišljanja smo i svi sjebani, zato se lažemo, zato deset od deset brakova ode u razvod, i zato svi gutaju lijekove za depresiju. Da nam je stalo i do čega drugog osim do kite i guzice možda bi i ličili na nešto – ovako, čitava civilizacija postade skupina majmuna koji jedu i pare se, a svako ko pokuša nešto drugačije je iz srednjeg vijeka. Dobro je Braca rekao, jebite se manekeni! Odoh u svoj srednji vijek a vi se volite onako kako ste navikli, jedni drugima pijte krv a meni nećete!!

Saša zalupi vrata i izađe na cestu. U potkošulji i farmerkama, bos, na prohladnu jesenju noć. Sa prozora čuje piskutav glas i neku psovku preko riječi “idiote”, a zatim kraj njega padne par patika, kožnjak i uramljena fotografija onomad srećnog para. Obuče jaknu, nazuje patike i nagazi na razbijenu fotografiju. Niz uličicu, nogom šuta sve na šta nađe, psuje jednu za drugom svaku misao koja mu padne na jezik i korača ne znajući ni sam kuda ga noge vode.

Skrene u prvu kafanu, saspe u sebe nešto žestine, krene da psuje par koji se ljubi za stolom pored, pa se zakači sa šankerom i završi sa modrim obrazom na asfaltu. Ustane, otrese se, uđe u prvu prodavnicu i uzme nasumičnu flašu alkohola s police. Pije, tetura, psuje, telefon koji vibrira u džepu uzima i baca najdalje što može – jedva par metara niz ulicu. Zaleti se da ga štune, promaši ga, strovali se na leđa. Ne mrda, pijan gleda nebesa. Zvijezde se vrte u krug, čini mu se da će pasti kroz zemlju i tako zauvijek padati. Sirena automobila, neko psuje Boga. Ustaje dobrih pet minuta, otresa prašinu sa sebe, podiže ruku u znak izvinjenja ali je auto već otišao niz ulicu. Šuta telefon i nastavlja korakom u smjeru u kojem ga vodi podsvijest.

Na stepeništu neke zgrade, spušta kosti da se odmori. Na razbijenom telefonu svijetli smrskani dispej, svira muzika dolaznog poziva. Jebite se manekeni, drekne Saša i telefon svom snagom udari o stepenicu. Muzika prestane, padne par kapi krvi na beton.

Probudi se par sati kasnije, više mrtav nego živ. Probudi se i skonta da sjedi na stepenicama vlastite zgrade. Preko leđa ogrnut dekom sa kauča iz dnevne, na krvavom dlanu zalijepljen flaster, u džepu ključevi od stana.

Sjedi tako mamuran i pita se: šta ako ljubav zaista mora postati rutina?

Adis Ahmethodžić

Komentari