Neki datumi, i neka sjećanja obično me zateknu nespremnu.

Ne znam zašto sam baš danas pročitala neke svjetske vijesti i neke crne hronike. Da li sam tražila inspiraciju, ili možda samo željela da se podsjetim koliko sam zapravo srećna? I pitam se… šta bi ti uradio da počne tavanica da se ruši, da se kida dio po dio tvog života, onog što si gradio, sakupljao? Da li bi znao da se s mjesta pomakneš?

Da li uopšte vidiš kako si srećan? Zdrav si, možda do guše u dugovima i kreditima, ali zdrav si. Imaš krov nad glavom, hranu na stolu, nisi go i bos. Srećan si, vjeruj mi, iako ti to tako ne izgleda. Šta bi uradio da se zemlja pod tobom otvori, da počne da guta sve do čega ti je stalo, sve te bezvrijedne stvari, Guči, Armani, Samsung? Šta bi uradio da voda počne da nosi sve što si smatrao dragocjenim, ne razmišljajući da je zapravo najdragocjenije ono što nosiš u sebi, ono ko si?

Prelazim pogledom preko stvari. Nedostajale bi mi fotografije. Ako bih bilo šta pokušala spasiti, bile bi to fotografije. Posebno onih ljudi kojih više nemam. Jer ti trenuci se nikad više ne mogu vratiti. Ti trenuci, otkinuti od vremena, nikad više ne bi mogli da budu. Nedostajale bi mi knjige, moje izbjeglištvo u njihov svijet. I ne znam šta bih još ponijela sa sobom. Ne znam da li bih umjela. Jer, meni stvari zaista ništa ne znače, i smatram to najvećom slobodom.

Oslobođena od materijalnog, uopšte mi nije važno da li su moje cipele koštale 10e ili su Džimi Ču već oni koraci koje sam u njima prešla, i nije mi važna etiketa na haljini koju nosim, već ono što nosim ispod nje, pod svojom kožom. Oslobođena od labela, imena, cijena i mode uopšte, smatram to svojom najvećom vrlinom.

Znam, danas je sve na prodaju. I sve je trend. I sve je kič. I sve je samo industrija stvorena da iz nas iscijedi i ono malo ljudskosti sa kojim se rodimo. Jer materijalnim stvarima je najlakše vladati. Jer srce koje se može prodati i nije srce, već samo gomila mišićnih vlakana, ćelija i mesa. Nešto što ima rok trajanja, i što tako lako može da se zagadi. Jer ljudi koji stvari mjere novčanicama nemaju mnogo prostora u grudima. Ljudi koji vjeruju da se u životu novcem sve može kupiti se najlakše prodaju.
I oni obično najlkše istrunu.

Meni nije potreban sef u banci da u njemu čuvam svoje dragocjenosti, bisere i dragulje koje nemam.

Nije mi čak ni potreban televizor od nekoliko hiljada eura uzet na kredit od 12 mjeseci. Zato jer u kući mora da bude dobar Tv. Nije valjda? Ja ga nemam. Tačnije, stoji na ormaru, onaj stari, sa katodnom cijevi. Ne treba mi. Ne gledam televiziju poslednjih 15 godina. Ne čitam dnevnu štampu. Ne zato jer me ne zanima šta se dešava u mojoj državi, već zato što moj mozak nije u centrifugi, i zato što volim da mislim svoje misli, ne tuđe. Opet, bilo bi mi žao knjiga. Njihovog mirisa. Ako bi se svijet počeo rušiti. Ako bi bombe počele letjeti. Ne znamo mi šta je nesreća. Ne znamo mi šta je tragedija.

Da li vidiš sad koliko si srećan? Sumnjam u to… Robuješ sistemu, nesvjesno, ali robuješ. I ne znaš šta je sreća. Sve ti je predodređeno, i sve je kič. I ne znaš kako je divno biti oslobođen predrasuda, i svega materijalnog. Kako je divno imati slobodan duh, slobodno srce, kako je divno znati voljeti čistim srcem. Svakom kapi krvi. Ne znaju ljudi, jer mnogi su od one prve sorte koja je dušu prodala za sitne novce.

Razumijem, ne možemo svi biti isti. Život nas obrađuje različito. Svi na rođenju dobijamo različite darove života. Neki od nas su dobili kamen u grudima. Ja eto dobila srce. I izgleda da niko nije primjetio da se uz njega prikačio paket emotivnosti kao da srce nije dovljno. Gratis, samo za mene. Da svaku emociju jače osjetim, da sve što se desi hiljadu puta jače doživim, da mi svaka bol padne teže i da razumijem ono što drugi neće da vide. Divna osobina… Ali i prokletstvo ako ne naučiš da držiš balans između srca i razuma. Ja još nisam.

Ne umijem da budem kamen. Divim se ljudima koji mogu. Divim se onima koji nemaju osjećaja za svijet oko sebe. Ponekad pomislim da im je tako lako da donesu bilo koju životnu odluku. Hladne glave. Ja moju moram da zagnjurim u kantu leda, srce moram u zamrzivaču da čuvam, noge da umočim u katran ne bih li nekako uspjela da prelomim, da prihvatim. Da shvatim da nismo svi istog kroja.

Ili sam možda samo ja u pitanju? Preosjetljiva na ljudske nesreće, preosjetljiva na samoću, preosjetljiva na bol. Kod mene ispred svega mora da stoji ono “pre…”. Jer ja ne umijem samo da volim, obično volim PREviše. I ne umijem samo da vjerujem, obično i to radim PREviše. To ne znači da sam naivna. Dobro, možda malo, ali imam i PREvisoke kriterijume. Imam PREjake živce i PREviše strpljenja, PREteško opraštam, PREtjerano sam svojeglava, ponekad PREponosna. Nisu štedjeli na rođenju kad su mi srce davali, očigledno.

Otvaram oči i prigrlim knjige. Danas me ipak samo Balašević može razumjeti.

Selma Šljuka

Komentari

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) tri knjige poezije, "Deseto nebo", "Maloljetni suncokret" i "Pjesme od krvi". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam. Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr