Vozovi su prolazili onako kako vozovi uvijek i prolaze: elegantno i sigurno, bez previše buke, teglili su za sobom gomilu tupog željezog tereta i još toliko teških, životnih priča.

Sa prozora bi tek poneki zalutali ljudski pogled nevješto sletio na mene i moje radoznale oči. U tom našem susretu bi razmijenili ćutanje ali i onu toplu ljudsku prijatnost koju osjetiš od nekoga ko te ništa ne pita niti išta govori, a opet, dodiruje u tebi onaj osjećaj samoće i tješi ga svojim postojanjem.

Često besposlen sjedim na jednoj ivici zida koji gleda na prugu što prolazi pored fabrike duhana. U duhu scenografije, zapalim cigaretu i laktovima naslonjen na koljena vrebam i hvatam vagone što prolaze. U tome nalazim neki neobičan osjećaj pripadnosti. Prateći sve te ljude što od nečega odlaze ili se nečemu vraćaju, brojeći vagone i parove očiju na zamagljenim, prljavim prozorima, svojom pojaviom svakom od njih dajem u amanet da sa sobom ponesu moje pozdrave tamo u svijet. Ako je sretnu ili nađu na stranim cestama, na njima da osjeti da sam dobro, da u susretu sa jednim od putnika voza kojeg sam ispratio namiriše Sarajevo i misli sveže za ruke koje su je ispratile sa te iste željezničke stanice par godina ranije, kada je odlazila iz života koji je sanjao o tome da joj pripada.

Maštam o tome da negdje na gradskoj pijaci u Italiji, jedan od tih putnika, birajući svježe narandže na Bosanskom dobaci prodavačici neku foru u maniru našeg humora, da ova jadnica ništa ne skonta i praveći grimase odmahne glavom, ali da, tu pored, jedna djevojka što kupuje požutjele natučene kruške, priđe i kaže mu, oprostite ali, podsjećate me na nekog koga sam ostavila kod kuće, u Sarajevu.

Maštam o tome da se jedan ljudski dodir može preko debele, željezne šine, stotinama kilometara vući i preživjeti tutanj vagona, pa se zaustaviti u Petrogradu na željeničkoj stanici, tamo se dići u prosnježni vjetar i završiti u mirisnoj sarajevskoj kosi ušuškanoj pod debelom šubarom. Maštam da može osjetiti, svaki put kad čuje buku vozova i huk lokomotive, stisak ruke koja je drži dok balansiramo, ona na jednoj, ja na drugoj, željezničkoj šini.

Usudio sam se i vjerovati da prozor njenog stana, negdje dole na jugu Francuske, gleda na pejzaž rasut svim nijansama zelene, gleda na livade i krave na ispaši, na plastove sijena, drvene tarabe i jednu daleku, željezničku prugu, kako se usijeca i vijuga proplancima i prolazi kroz tu neuhvatljivu dalekost, spajajući, bez njenog znanja, jedan daleki svijet kojem sada pripada, sa ovim mojim, iz kojeg je otišla.

Moja ljubav prema vozovima nema nikakve veze sa putovanjem i odlascima. Ne maštam da sjedim u vagonima, čitam knjige ili iz unutarnjeg džepa kaputa vadim pljosku i nazdravljam mrtvim ruskim književnicima, niti mi je ikada palo na pamet da iz tašne što miriše na staru, štavljenu kožu, vadim rukopis svoje prve knjige i prepravljam ga dok mašinovođa tegli sirenu da rastjera divljač nazad u šumu kroz koju se provlačimo.

Moja ljubav prema vozovima je čisto platonska, jednako čista kao ljubav prema poštarima i bijelim kovertama.

U njoj su spakovana sjećanja i godine nostalgije, one godine kada sam vjerovao da postoji svijet u kojem mogu biti književnik a ona pozorišna glumica, svijet u kojem nas niko neće krasti ili prljati, u kojem nema ljudske nesreće, siromaštva, i ne daj Bože, ratova. Moja ljubav prema vozovima je novorođenče, nastalo iz ljubavi prema životu koji bi možda mogao da postoji, negdje tamo gdje pruga završava, gdje vozovi zaustavljaju kotače i otvaraju vrata posljednjim putnicima koji se, iscrpljeni od dugog puta, spuštaju na drvene stolice i skidaju sa glave starinske šešire.

Na toj klupi otvaraju i listaju široke novine, nešto prezalogaje i ustaju, ispravljaju naborane mantile ili kapute, popravljaju rub košulje i kreću, negdje u novi život spakovan s druge strane željezničke stanice.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao "Sarajevski John Doe".