Ima noći kada se sve u meni skupi. Noći u kojima postanem malena i nejaka.

Noći kada sve moje slabosti dođu poput utvara i zure mi u lice. Rugaju mi se. A ja premorena od svakodnevnice, od borbe, od potrage. Premorena od sebe same. Od svih. Ne pružam otpor. Puštam ih da se uvijaju oko mene. Da mi se kese u lice. Da me gurkaju. Zadirkuju. Da me pritišću. Puštam ih da me satjeraju u kut. Puštam ih da sve iznesu na površinu, sve ono što guram u stranu. Sve ono što ne volim. Što mi ne nedostaje. Što mi ne treba. Što ne želim. Sve ono za čim ne žudim. Sve ono bez čega mogu. Sve ono što ne boli. Sve ono što je prošlo. Što je nebitno. Što me nije pogodilo.

Ima noći kada se vrate svi oni listovi koje sam okrenula. Kada se otvore sve stranice koje sam zatvorila. Kada se izgube svi novi počeci i ja se nađem na mjestu s kojeg sam otišla prije mnogo godina. 

I tako lako, sve ono što sam gradila, ruši se poput kule od karata. Slučajni susret. Prvi snijeg. Boja košulje. Parfem. Onaj dobro poznati miris uvučen duboko u moje nosnice…Tako malo je potrebno da ispliva na površinu. Sve ono što sam mislila da je sahranjeno duboko u meni. Da je mrtvo. Ne postoji. Ispliva i pobjedonosno mi se smije u facu. A ja slaba, skupljam se, predajem se. Umorna od jučer. Uplašeno od sutra.

Ima noći kada se otvore stare rane. Ožive stare utvare. Ima noći kada boli ono što je preboljeno. Nedostaje ono zaboravljeno. Žali ono prežaljeno. Ima noći kada sam slaba. Noći u kojima nijemo sjedim. Sama. Sjedim i prebirem po minulim godinama. Bolna. Poražena. Umorna. Puštam suze da isperu svu gorčinu koja se negdje usput skupljala. I pustim da me odvedu u san.

Ali s novim jutrom utvare nestaju. Budim se jaka. Svježa. Uplovljavam u novu kolotečinu života. Koračam dalje. Istim sigurnim koracima. Odvažno. Smjelo. I opet me ništa ne boli, ne pogađa, ne nedostaje. Opet sam svoja. Opet sam jaka. Opet znam šta hoću i još bolje šta neću. Bar do sljedećeg slučajnog susreta, prvog snijega, mirisa kojeg će oživjeti nepoznati prolaznik na ulici ili ko zna čega. Tek neka sitnica, trenutak je dovoljan da se otvore dobro zatvorena vrata. I da nas posjete stari duhovi, davno protjerani.

Ali bitno je da s jutrom nestanu. Bitno je da im ne damo da ostanu s nama. Jer bi tad stvarno bili poraženi.

Ilda Dedić

Komentari

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.