U životu je uvijek dobro kada imaš na koga možeš da se osloniš i da računaš na njega u svakom trenutku.

Kada možeš da ga pozoveš u bilo koje doba dana i noći, a da znaš da će uvijek biti tu. Da te sasluša, posavjetuje ili jednostavno da ćuti sa one druge strane slušalice jer zna da ti je baš to u tom trenutku potrebno.  Onaj ko će te bez riječi primiti kada mu u gluho doba noći shrvan pokucaš na vrata i da satima sluša jednu te istu priču dok ti otresaš teret koji nosiš sa svojih leđa.

Onog ko je spreman da se napije sa tobom jer je to tebi tada potrebno, da te nasmijava i blamira se pred mnoštvom ljudi dok s tobom ruku pod ruku pjeva neku pjesmu na sred ulice. Jeste zaista je lijepo imati nekoga takvog. Lijepo je imati to u životu. Tog nekog ko te uvijek dočeka raširenih ruku kad mu dođeš i to još sa osmijehom koji pruža utjehu. Kada uvijek ima spreman zagrljaj za tebe kako bi olakšao breme koje nosiš kao tovar na svojim leđima. To je prava mala dragocjenost, jedinstvena i rijetka bez koje sigurno ne bi mogao da opstaneš na ovom svijetu.

Znači zaključili smo, zaista je lijepo imati nekoga ko je u uvijek tu za tebe. Ali povucimo sad jednu paralelu. Misliš li da ako je neko tu za tebe, da bi i ti trebao biti tu za njega? Da li je to stega koja povlači jedna drugu ili si ipak mišljenja da su tvoji problemi veći od drugih i da si samo ti taj kojem je potrebna utjeha onda kada je tražiš ili čak ni ne tražiš već smatraš kako ona jednostavno mora da se nađe  čim je potrebna?

Ili smatraš da je drugima potrebna pomoć samo onda kada je traže da nisi dužan uvijedjeti kada nešto nije u redu sa nekim ko je uvijek bio tu za tebe bez da si mu i jednu riječ ikada rekao? No, koliko si ti puta bio taj koji je nekoga utješio? Koliko si ti puta ti bio rame za plakanje i ruka koja je jako stegla da utješi baš tog nekog ko je uvijek bio tu za tebe? Koliko si ga puta nazvao, eto onako bez razloga bez da išta od njega trebaš, samo da vidiš  da li je sve u redu kod njega? Kad si ga zadnji put pitao “Hej, kako si”? I kad si mu se to obratio a da nisi trebao ti njega?

Ljudi su zaboravili da se dijele i sreća i tuga i to ne samo sopstvena već i tuđa. Jesu, zaboravili su. Zaboravili su smisao prijateljstva, razloge zbog kojih ono postoji, njegovu važnost i suštinu. Jesu, i to istog onog trenutka kad je njihova bol splasnula, a problem bio riješen. Onda kada im je duša odahnula, a teret postao podnošljiv. Zaboravili su na onoga ko je dio tereta ponio sa sobom bez riječi. Onoga ko je bio tu, da bez riječi pruži utjehu i sigurno sklonište od nevolje. Njega je najlakše zaboraviti jer on bez pogovora ponovo dođe kada nam treba. On je tu, na njega računamo kada nam je teško, on je društvo za tugu. Kada smo sretni biramo neka druga društva sa kojima nam je u tom trenutku lijepo i zaboravljamo na svog prijatelja u nevolji. Važno je da je naš problem riješen sad dalje nije ništa važno.

Prijateljstvo je izgubilo vezu i format u kojem je trebalo biti. Izgubilo mu se značenje između potrebe i samoživosti ljudskih subjekata. Pretvorili smo ljude u sredstva koja koristimo onda kada nam trebaju i koja olako odbacujemo kada ispune svoju svrhu. Postali smo lutkari koji se igraju lutkama samo onda kada nam je do igranja, pa ih onda ostavimo u neku kutiju da nas čekaju dok nam opet ne dođe da se igramo. Prijateljstvo se izgubilo. Prijatelj je dobio novo značenje. Prijatelja nema.

Iskreno, ja sam se osjetila kao ta lutka sa kojom se igraju. Tu sam kada sam potrebna ali onda kada je meni neko potreban nema nikoga. Čak i ako nagovjestim da nisam dobro sve što čujem jeste ono “proći će”. I bude mi krivo. Ja njima nisam rekla proći će, ja sam otišla i bila tu. To bi trebao biti smisao prijateljstva, zar ne? To da imaš nekoga ko je tu onda kada treba. A ja sam shvatila da ja nemam nikoga. Nikoga ko bi bio tu onda kada treba, nikoga ko bi samo sjedio i šutio. Onda sam prestala, prestala sam biti prijatelj. Prestala sam biti dostupna, prestala sam biti onaj koji sluša, onaj koji je tu. I šta mislite, šta je rezultat svega? Kažu ti si se promijenila, ti više nećeš da zoveš, ti nisi prijatelj! A ne zapitaše se kad su oni nazvali i pitali samo to obično “kako si?”.

Ne budite sebični. Ako u životu dobijete priliku da imate jednog pravog prijateja koji je zbog vas spreman apsolutno na sve, onoga ko je stajao uz vas čvrsto rame uz rame onda kada  je cijeli svijet bio protiv, čuvajte ga. Budite mu tu. Sjetite se da je i on sam čovjek od krvi i mesa, i da je i njemu s vremena na vrijeme potreban neko da mu bude tu. Zapitajte se nešto, prije nego osudite nekog prijatelja.

Koliko si bio prijatelj, Prijatelju?

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari