Nije mi baš previše sjećanja ostalo od kad sam bila dijete.

Što godine više prolaze, to ona više blijede, i ostaju tek neke slike i crtice bez pravog konteksta, kojih se ponekad sjetim. Ne znam što se događalo kad sam bila drugi razred osnovne škole, ne znam ni što se događalo u trećem… nikad nisam pamtila godine. Ponekad sanjam nešto pa se prisjetim. Podsvijest me proganja.

Volim slušati glazbu iz vremena dok sam bila dijete. Tada još nije bilo YouTubea i interneta, samo stari radio kazetofon na kojem smo snimali pjesme koje su nam se sviđale. Pa sam tako jednom presnimila tatinu omiljenu kazetu, jer mi je trebala. Nisam imala praznu, pa je predivan glas Miše Kovača ili nekog drugog završio zauvijek izbrisan. Tata se nije naljutio. On se nikad ne ljuti.

Bila su to vremena u kojima je život bio dječje nestašan i jednostavan, pa o pravoj politici nismo imali pojma. Pjevali smo Druže Tito ljubičice bijela i Od Vardara pa do Dunava. I bile su nam to lijepe pjesme. U školi smo na glazbenom učili crnogorsku pjesmicu koja je pjevala nešto o sokolu, i sjećam se da mi je bila lijepa. Željela sam svirati, tako strašno sam željela svirati, ali mama me nikad nije upisala u glazbenu školu jer sam bila seosko dijete. A ja nisam nikad zahtijevala nešto. Mnogo kasnije reći će mi da je to bilo jedino razdoblje kad sa mnom nije imala problema, ali ja se sjećam samo svoje šutnje i straha, ničega više.

Jer bili smo Titovi pioniri, dali smo časnu pionirsku riječ da ćemo marljivo učiti i raditi i poštivati sve ljude svijeta. Pa tako i roditelje. Nažalost.

Sad kad malo bolje razmislim, nismo imali ništa ili smo imali jako malo. Sve naše olovke bile su žute ili zelene, ili su imale tablicu množenja na sebi, ali nije bilo ružičastih kao u djece onih izdajnika koji su radili u Njemačkoj. Voljela sam banane, ali nisam ih jela. Voljela sam kremenadle, ali su bile skupe. Za doručak, baka bi iz špajze uzela staklenku pekmeza od šljiva, skinula plijesan s vrha i namazala mi po kruhu. Ili bi mi ispekla puru, koja je zagorila na starom šparetu na drva. Ili jaja s lukom.

Drugarica iz tjelesnog govorila mi je da sam premršava. Nikoga to nije zabrinjavalo osim mene. Htjela sam biti normalna, ali nije mi nikako uspijevalo uz čušpajz i maminu kuhinju. Jelo se čega je bilo. Ne ono što voliš. I tako i tako moj triko za tjelesni bilo je za dva broja manji. Svi smo imali isti.

Bili smo seoska djeca, i ništa nismo imali. Roditelji su se brinuli za nas kako su znali i umjeli, netko bolje netko lošije. Odgajali su nas manipulacijama krivnjom i strahom. Nikada nisi bio dovoljno dobar. A ako ne napraviš ovo ili ono, uvijek si u strahu od kazne ili batina. Ili maminog urlanja koje ne možeš podnijeti jer ti srce zadrhti.

Kad je Tito umro, sjećam se da su svi oko mene plakali. Meni ništa nije jasno, a pogotovo danas kad su svi veliki Hrvati.

Sjećam se tete šnajderice koja mi je šivala suknjice s gumom. Sjećam se kako bih s bakom išla kupovati platno, i uvijek mi je dala da sama izaberem. Ona je uvijek šivala sebi haljine sa sitnim uzorcima. Govorila mi je kako u Njemačkoj imaju platna na tisuće i tisuće uzoraka i kako susjeda  Danica ima najljepše haljine, ali ja sam je gledala širokim očima i nisam razumjela.

Kasnije sam i ja počela nositi haljinice. Ali one mojih prijateljica čiji su roditelji radili u Njemačkoj bile su živih boja i uzoraka, a moje su bile obične iz NA-ME, nekih tamnih socijalističkih boja. Sjećam se, naše školske torbe bile su socijalističkih boja također. Dječaci su imali plavo-crvene, a mi djevojčice crvene s plavim. Svi smo imali iste. Europa je i onda sjala živim bojama, a mi smo to gledali kao da se čudimo nijansama svijeta. Barem smo tako to tada gledali. Zašto kod nas nema takvih žarkih boja, upitala sam baku. Zašto Draženka ima jarko ružičastu torbu? A ja običnu zagasito crvenu.

Baka je imala objašnjenje za sve. Zato jer je Njemačka obećana zemlja u kojoj svi imaju puno novaca i uživaju u životu. Oni kad dođu na more ne gledaju koliko će potrošiti kao što gledamo mi. A ja sam je gledala širom razrogačenih očiju, zamišljajući kako lijepa mora da je ta zemlja i kako lijepo djeca tamo žive. Tad bi baka zaplakala, a ja bih zašutjela. Baka je puno plakala a ja nisam voljela kad je bila tužna. Znala sam da je baki teško. Još više bi zaplakala kad bih joj ja rekla da želim da i ona ide u Njemačku, pa će mi kupiti novi radio i svu tu lijepu odjeću. Suze bi joj se cijedile niz lice dok me tiho primala u naručje i plakala. Godinama kasnije, tuga ju je ubila. Sad znam da je baka bila nesretna ali nije bila dovoljno hrabra. Ja kad narastem, ja ću ići u Njemačku i kupit ću ti najljepša platna za haljine. To ju je uvijek nasmijalo.

Imala sam puno životinja. Voljela sam ih svim svojim dječjim srcem. Svaku koku, svako prase, i uvijek sam bila tužna kad su uginuli ili su ih zaklali. Voljela sam male piliće, i zato ih nisam voljela jesti.

Voljela sam i Damira, i on je volio mene. Uvijek me promatrao iz prikrajka i čupao za kosu. Pisao mi je najljepše pjesmice koje smo Draženka i ja čitale hihoćući se jer smo bili nevina djeca.

Ponekad sam se bojala života. S bakom bih se penjala na brijeg okopavati rajčice ili brati šljive. Nisam voljela šljive. Bilo je jako vruće i prsti su mi bili ljepljivi. Baka bi mi dala vode iz boce koja je bila vruća od sunca. Ruke sam oprala u mlaki vode u kojoj je živjela smeđa žabica. Svaki put kad bih uzburkala vodu ona bi s ruba skočila nazad u vodu i sakrila se na dnu.

Život je bio dječji. Ali njegov teret cijelo vrijeme bio je na mojim leđima i bio je tako težak.

U crkvi smo išli na svibanjsku pobožnost s malim molitvenicima u koje smo prešali poljsko cvijeće i latice ruža. Svećenik je bio strog i crkva je bila hladna. Moja prabaka nije voljela svećenika jer joj je kolcem ubio kokoš pa ga je jako psovala.

Pa ipak, u kući sam imala malen oltar ispred kojeg sam se svako jutro molila. Oltar je imao malecku kristalnu vazicu u koju sam uvijek nabrala ljubičica Majčici Božjoj. Ništa nisam razumjela, ali ipak sam se molila.

Kasnije, mnogo godina nakon što je umro Tito, došao je rat koji također nisam razumjela. Više nismo smjeli biti Titovi pioniri. Prijateljica iz Srbije s kojom sam se cijelo vrijeme dopisivala i dijelila tajne, odjednom je prestala pisati. U dječjim novinama više nije bilo Bajage, zamijenio ga je časopis gardisti sa sličicama vojnika i naljepnicama hrvatskog grba.

Baka je sve više tonula a novaca je bilo sve manje i manje.

I sa svim tim ružnim vijestima i svjedočenju jedne epohe, završilo je moje sretno djetinjstvo.

Dubravka Lisak

Komentari

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.