Bio je to jedan od najobičnijih dana tamo dolje na Zemlji. Ovdje, gore, gdje sve se kuje, sudbina i želja započele su igru. Bila je to igra koju su igrale od pamtivijeka. Igra ili oklada? Više nisu znale.

Svakih sto godina odabrale bi dvije smrtne duše. Dvije duše koje je sudbina po rođenju stavila u potpuno iste životne okolnosti, a želja čekala da stasaju. Ono što je za igru bilo ključno bila su njihova razmišljanja na koja nisu mogle utjecati. Jedna duša bila je ona koja je u svemu vidjela isključivo dobrotu, dok je druga duša bila suštinska suprotnost.

Kada su dvije duše dovoljno odrasle, a njihove svijesti postale jake, sudbina i želja započeše svoju igru. Na sudbini je bilo da vodi, dok je želja bila ovdje da ispunjava.

Čovjek ispunjen pozitivnom sviješću zaželio je da njegovi školski dani prođu uspješno. Zaželio je i vjerovao, a sve to potkrijepio trudom jer za njega je trud imao smisla. Želja ga nagradi uspjehom, a sudbina povede prema budućnosti.

Čovjek ispunjen negativnom sviješću, pun sumnje, ne zaželi ništa, već se prepusti osjećaju. Stajao je na tim prvim peronima života sumnjajući u sebe i sve oko sebe. Bezvoljan truditi se za svoju budućnost, želja zastane, a sudbina ispred njega postavi brige.

Vrijeme je prolazilo. Dvije duše kretale su se niz to vrijeme ne znajući za dvije besmrtne prijateljice koje bdiju nad njima. A niti same suštine njihovih svijesti tkale su se oko svijeta u kojem su se kretale.

Čovjek ispunjen pozitivnom sviješću zaustavi se na negdje na sredini vlastita života i osjeti ponos. Bio je zahvalan za sve što je postigao, za ljude koje je zadržao u svome životu i svim malim i velikim stvarima koje su ga okruživale. Zaželio je da svi i sve u njegovom životu osjete jednaku sreću kakvu i sam posjeduje. Želja ponosno ispuni, a sudbina ostane postrance jer nije bila potrebna.

Čovjek ispunjen negativnom sviješću gušio se nitima koje je ovio oko svog bića. Gušio se brojnim preprekama koje je sam postavljao ispred vlastitog života samo kako bi ih mogao izbjegavati i kretati nepoznatim, još tamnijim putovima. Nije uistinu mogao reći da je zahvalan na ljudima oko sebe, jer je na njih svaljivao sumnju za vlastite probleme, a nepovjerenje koje se tkalo oko njega svakim je danom pritiskalo sreću. On zaželi da svi oko njega osjete isti teret koji je i on osjećao, smatrajući kako će tako zadobiti razumijevanje. Želja nevoljko ispuni njegovu želju, a sudbina osjeti tugu zbog želje pojedinca koja je negativno utjecala na mnoge.

Vrijeme je prolazilo, a želja i sudbina znale su da dolazi vrijeme u kojem će morati spojiti dvije svijesti u jedan trenutak koji će biti presudan za pijune kojima su manevrirale šahovskom pločom posljednjih šezdeset godina. Tako je i bilo.

Negdje, na periferiji grada, posred brze ceste, sudbina baci posljednju kocku.

Dva automobila, dvije svijesti i dva života, stope se u jedno. Sudbina odstupi i prepusti želji da prva zakorači na svijet. Kružile su oko stopljenog lima i promatrale pulsiranje dviju svijesti dok su, svaka sa svoje strane, prele posljednje niti.

Čovjek ispunjen pozitivnom sviješću, polomljen i na granici života, pomisli na onu drugu svijest koja se nalazila tek nekoliko metara od njega. Svjestan stanja vlastitog tijela on u mislima zahvali na svome životu. Zahvali svim ljudima koji su ga okružili srećom i svemu što mu sudbina podari. Naposljetku zaželi da se ona svijest s druge strane, ona koja je izazvala nesreću, iz ovog trena izvuče bez posljedica.

Čovjek ispunjen negativnom sviješću, polomljen i na granici života, okrivi svijet i sudbinu za ovaj trenutak. Okrivi onu drugu svijest, koja se nalazila tek nekoliko metara od njega i sve koji su toga dana okrznuli njegov život. Naposljetku zaželi da ona druga svijest nestane s ovoga svijeta i osjeti kaznu zbog ovog trenutka.

Sudbina pogne glavu i odstupi, dok želja nevoljko ispuni ono što joj je zadano. Duša ispunjena pozitivnom sviješću napusti ovaj svijet i iza sebe ostavi tugu, ali i trag koji ni sudbina, ni želja nikada neće izbrisati. Duša ispunjena negativnom sviješću ostane prikovana za svoje polomljeno tijelo, opijena krivnjom naspram drugima. Ona ostane ovijena crnim nitima i teretom potpuno praznoga postojanja.

Tamo gore, gdje sve se kuje, sudbina i želja završile su svoju igru bez pobjednika. I ovoga puta, kao nebrojeno puta prije, ništa se nije promijenilo. Iako pobjeda ispraznog života ostane još koji tren na Zemlji, pobjeda sretnog života zagrebe trenutke nadolazećeg vremena i postane besmrtna.

Prošlo je sto godina kada je negativna svijest napustila svoje tijelo, okovana zaboravom, neprimjetna. A sudbina i želja započele su novu igru, tamo dolje na Zemlji, gdje njihova svrha nikada neće prestati.

Jelena Hrvoj

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)