Vrijeme je za jednu moju onako usputnu, životnu, humorističnu kolumnu. Za malo običnog balkanskog života i tipičnih balkanskih snova.

Htjela sam vam zapravo ispričati kako smo mi ljudi fenomenalna stvorenja i svi trknuti, svak na svoj način i kako je to zapravo ono što nas čini nevjerojatnima. Kakve to veze ima s lutrijom? I snovima? Pa ima… no, ipak možda bolje da skratim filozofiju… 😀

Neki dan sam pila kavu s Majom, svojom sestričnom (bok Maja, nadam se da guštaš na moru i da ćeš ovo čitat tek kad se vratiš na kontinent, inače postoji mogućnost da ti zaplijenimo mobilni aparat je l’ 😀 ) koja mi je u svom veselom tonu, s kojim me uvijek digne iz uspavanosti, pričala o tome kako sanja da dobije na lutriji i kako je imala već par živopisnih snova o tome.

Nakon jednog je takvog sna, odbijala ustat iz kreveta i cijeli dan provela u depri, jerbo se nije mogla oporaviti od šoka da to ipak nije stvarno. Gotovo da je plakala od muke. Onda mi je napomenula da na poslu svi skupa igraju EuroJackpot i da su jednom prilikom pričali šta bi tko od njih napravio da dobije?

Jedan bi kupio stan, drugi auto, treći vratio kredu (standardne balkanske želje i primjetan cerek nas dvije koji se čuje pet kvartova dalje), drugi bi na put oko svijeta (bez žene), treći bi u prvu birtiju, a Maja bi prvo nazvala polikliniku Bagatin (nisu platili reklamu, ali nema veze) da ju posvuda malo „utegnu“ kako je to ona rekla. Malo podignu sise, malo posaugaju tu, malo zategnu tu… (ponovno cerek). A onda je sa mnom podijelila i skromne želje šefa njihovog odjela koji je poželio novo ski odijelo (ski odijelo – ha???).

Na to su svi ostali bez komentara, jerbo si novo ski odijelo može kupiti kad god. Ali je zaključak da je čovjek samo vrlo skroman (ili nemaštovit, kak se uzme ne?).

A ja sam dugo nakon naše blesave kave na kojoj smo ispretumbale sve od ‘znaš di ima jeftinih grudnjaka a da valjaju’ do ‘jebote kaj ti jedeš da si se stanjila’ pa do ‘jedva čekam da se izvalim na plaži i zaboravim cijeli svijet’ i ‘vidimo se na kavi kad se vratiš’, pitala šta bih ja napravila da dobijem na lotu?

Photo: Google

Prvo bih svakako trebala uplatit listić je l’… no ajmo rezimirati.

Svi mi imamo te neke velike snove (često nerealne) ali Bože moj, lijepo je sanjati. I svi smo barem jednom rekli – e da mi je dobit na lutriji. No što kad bi stvarno, jednog dana, onako slučajno uplatili neki listić i osvojili nekoliko milijunčića eura?

Što bi se u životu promijenilo? Na prvi pogled – sve. Svi financijski problemi koje možda imamo ili nemamo definitivno bi bili kao nožem odrezani. No da li bi nam sve i dalje išlo k’o po loju? Ne mislim ovdje pametovati o tome kako novac nije sreća i kako se sreća ne može kupiti novcem, jer to nije poanta ovog teksta. Želja mi je samo potaknuti vas da razmislite ‘što bi bilo kad bi bilo’ i da mi napišete da li bi vi odmaglili na put oko svijeta bez „bolje“ polovice ili bi si kupili novo ski odijelo?

Ja sam još uvijek u fazi da iskreno ne znam što bih napravila (a ni listić i dalje nisam uplatila). Vjerojatno bih pola podijelila a s ostatkom kupila malu kolibu kraj nekog jezera, okruženu šumom i odmaglila tamo, sjedila i pisala i pila duge kave u apsolutnoj tišini.

Da li bih bila sretna? Tko zna. Bila bih definitivno situirana. A budimo realni, novac je bitan faktor u životu koliko god mi pričali da nas on ne usrećuje. Usrećuju nas stvari koje njime možemo kupiti. Usrećuju nas podmireni računi (i oni koje ćemo podmiriti jer zbog toga radimo). Usrećuju nas članovi naše obitelji koji su siti i zbrinuti i dobro odjeveni i mogu si priuštit da odu na frizuru ili bar na kavu.

Kad sumiram sve, ne treba nam toliko puno koliko možda mislimo da nam treba. Neće nas usrećiti milja eura, ako nas u ovom trenutku u našem životu ne usrećuje ništa osim pomisli da bi zadnjih deset kuna dali za jedan listić jer ‘što ako’.

Nemam ništa protiv ‘što ako’ ali mislim da je važnije s tih deset kuna kupiti kruh za svoju obitelj. Nemam ništa protiv snova jer i sama imam svoje. Nemam ništa protiv toga da bar u mašti pobjegnemo u neki bolji svijet, ali mislim da nam zapravo nije toliko loše koliko svi pričamo.

Možda smo samo podosta nezahvalni. Na činjenici da smo zdravi, da svako jutro ustajemo iz kreveta, da vidimo, čujemo, pričamo… imamo posao i obitelj i krov nad glavom.

I ne, neću sad vući paralelu o životu djece u Africi, samo ću reći da možda, ali samo možda, nitko od nas ne shvaća da je već dobio na lutriji, samom činjenicom da je tu.

No to je neka druga priča zar ne?

Nego, uplaćujete jelda? I kaj si želite?

Do neke nove prilike, vaša M.

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)