Kako misliš, preskočimo ljeto? Tek je 4.srpnja, odmor nije ni počeo, more, plaža, kokteli, zabava, and on and on and on.

A ne znam, ja bih ga preskočila, ove godine mi se ne ljetuje.

Ove godine punim baterije na vrućem asfaltu, koji hvala Bogu biva natopljen kišom barem dva od sedam dana u tjednu.

Ove godine žudim za onim hladnim večerima koje podsjećaju na blagu jesen, žudim za onim rosnim jutrima kada bi kiša donijela svježe jutro, mirisno jutro, a priroda oko mene kao da bi poprimila novu, modernu nijansu zelene boje. Ovo ljeto mi se ne moče noge u moru i ne hvataju mi se veliki valovi, ovo ljeto mi se otkrivaju novi potoci, šeta mi se puteljcima natkrivenim golemim krošnjama i uživa mi se u cvrkutu ptica koji ukrašavaju ova poznata, zelena podneblja.

Oduvijek sam se smatrala ljetnim djetetom, rođenim u kasno proljeće koje jedva čeka da Sunce postane nepodnošljivo da uživam u ljetu. I nauživala sam se, bome jesam, cijelo djetinjstvo sam živjela vruće ljeto, sparno ljeto, ljetne oluje i čekala onih desetak dana kada bi se život preselio na morsku obalu gdje bih dane provodila gradeći kule od pijeska, skupljajući školjke i neumorno plivajući dok mi prsti ne poplave.

Kocka života odigrala je brojeve da se mlada preselim na morsku obalu, da je gledam i kad je vrela, užarena i puna razigranih glasova koji žive za skakanje u more i plutanje po gumenim čudima.

Ali i da je gledam kad je sama, kad je bura raznosi i mrsi kosu, kad je prazna i pusta i ima samo sebe i kamenčiće koji miruju i čekaju ljetne dane.

I da vam iskreno kažem, cijenim je u oba razdoblja. Valjda zato ne žmirim kad je hladno, kišovito i vjetrovito, nego uživam u šetnji plažom i kad mi bura hladi kosti. I više sam je zavoljela baš u to vrijeme. Kad je siva, blijeda i naočigled depresivna, ta poznata morska obala i sinonim za kupače, ostatke krema za sunčanje i milijun ostataka koji se povlače po njoj i kad Sunce sakrije svoj pogled, tamo, dolaskom jeseni.

Možda to dođe s godinama, razmišljam, dok sjedim i pišem ovu „ispovijest“ a iza mene vjetar mrsi drveće i kiša polagano pada svakih tridesetak minuta. Možda ipak nisam stopostotno ljetno dijete koje i dalje živi za tih desetak dana ljeta provedenih na moru. Možda više ljubavi imam za svoj zeleni, prekrasni park iz djetinjstva koji sam uvijek zaobilazila i ostavljala onim tamo tmurnim, kišnim i hladnijim danima kada jesen prelazi u zimu i sakriva tu zelenu oazu mira i sreće.

Možda veću sreću osjećam kada ljetno poslijepodne provedem u ugodnom društvu, šetajući parkom i uživajući u hladovini i šuškanju vjeverica ispred mene.

I onda, kad si malo bolje razmisliš, shvatiš da si jebeno nagrađen samim time što si rođen ovdje gdje jesi. Naizgled mala, mizerna država, točnije njezin teritorij – a imaš sve.
Imaš vrela ljeta i bezbroj plaža, koktela, kafića i palmi.
Imaš gore, planine, drvene kućice i kuhani grah i TONE snijega kad je zima.
Imaš ravnice, parkove, potoke i livade koji razbiju ledenu palaču svake zime i donesu ti novi, svježi, zeleni život.
Imaš četiri godišnja doba na nekoliko sati od sebe.
Imaš tu čast da ispratiš Sunce i dočekaš snijeg, tvoje je samo da pronađeš sreću.

U školjci koju poneseš s ljetovanja, u prvom snijegu koji padne i zabijeli ti dvorište, u kestenima čiji te miris zapljusne i donese jesen…

A što ćemo s proljećem?

Daj cvijeća, kratkih rukava i kava na terasama, sitnice, ali dovoljne.

Sara Matijević

Komentari

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem). Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.