Kako misliš, preskočimo ljeto? Tek je 4.srpnja, odmor nije ni počeo, more, plaža, kokteli, zabava, and on and on and on.

A ne znam, ja bih ga preskočila, ove godine mi se ne ljetuje.

Ove godine punim baterije na vrućem asfaltu, koji hvala Bogu biva natopljen kišom barem dva od sedam dana u tjednu.

Neki baner What Do Women Want, Fine Jewelry

Ove godine žudim za onim hladnim večerima koje podsjećaju na blagu jesen, žudim za onim rosnim jutrima kada bi kiša donijela svježe jutro, mirisno jutro, a priroda oko mene kao da bi poprimila novu, modernu nijansu zelene boje. Ovo ljeto mi se ne moče noge u moru i ne hvataju mi se veliki valovi, ovo ljeto mi se otkrivaju novi potoci, šeta mi se puteljcima natkrivenim golemim krošnjama i uživa mi se u cvrkutu ptica koji ukrašavaju ova poznata, zelena podneblja.

Oduvijek sam se smatrala ljetnim djetetom, rođenim u kasno proljeće koje jedva čeka da Sunce postane nepodnošljivo da uživam u ljetu. I nauživala sam se, bome jesam, cijelo djetinjstvo sam živjela vruće ljeto, sparno ljeto, ljetne oluje i čekala onih desetak dana kada bi se život preselio na morsku obalu gdje bih dane provodila gradeći kule od pijeska, skupljajući školjke i neumorno plivajući dok mi prsti ne poplave.

Kocka života odigrala je brojeve da se mlada preselim na morsku obalu, da je gledam i kad je vrela, užarena i puna razigranih glasova koji žive za skakanje u more i plutanje po gumenim čudima.

Ali i da je gledam kad je sama, kad je bura raznosi i mrsi kosu, kad je prazna i pusta i ima samo sebe i kamenčiće koji miruju i čekaju ljetne dane.

I da vam iskreno kažem, cijenim je u oba razdoblja. Valjda zato ne žmirim kad je hladno, kišovito i vjetrovito, nego uživam u šetnji plažom i kad mi bura hladi kosti. I više sam je zavoljela baš u to vrijeme. Kad je siva, blijeda i naočigled depresivna, ta poznata morska obala i sinonim za kupače, ostatke krema za sunčanje i milijun ostataka koji se povlače po njoj i kad Sunce sakrije svoj pogled, tamo, dolaskom jeseni.

Možda to dođe s godinama, razmišljam, dok sjedim i pišem ovu „ispovijest“ a iza mene vjetar mrsi drveće i kiša polagano pada svakih tridesetak minuta. Možda ipak nisam stopostotno ljetno dijete koje i dalje živi za tih desetak dana ljeta provedenih na moru. Možda više ljubavi imam za svoj zeleni, prekrasni park iz djetinjstva koji sam uvijek zaobilazila i ostavljala onim tamo tmurnim, kišnim i hladnijim danima kada jesen prelazi u zimu i sakriva tu zelenu oazu mira i sreće.

Možda veću sreću osjećam kada ljetno poslijepodne provedem u ugodnom društvu, šetajući parkom i uživajući u hladovini i šuškanju vjeverica ispred mene.

I onda, kad si malo bolje razmisliš, shvatiš da si jebeno nagrađen samim time što si rođen ovdje gdje jesi. Naizgled mala, mizerna država, točnije njezin teritorij – a imaš sve.
Imaš vrela ljeta i bezbroj plaža, koktela, kafića i palmi.
Imaš gore, planine, drvene kućice i kuhani grah i TONE snijega kad je zima.
Imaš ravnice, parkove, potoke i livade koji razbiju ledenu palaču svake zime i donesu ti novi, svježi, zeleni život.
Imaš četiri godišnja doba na nekoliko sati od sebe.
Imaš tu čast da ispratiš Sunce i dočekaš snijeg, tvoje je samo da pronađeš sreću.

U školjci koju poneseš s ljetovanja, u prvom snijegu koji padne i zabijeli ti dvorište, u kestenima čiji te miris zapljusne i donese jesen…

A što ćemo s proljećem?

Daj cvijeća, kratkih rukava i kava na terasama, sitnice, ali dovoljne.

Sara Matijević

Komentari

Neki baner
Neki baner Free Shipping on ALL cosmetics products!!