Stojala sam i čekala. Samo na trenutak čekanje je izgledalo kratko, no znala sam da su prošli vjekovi.

Nemilosrdne godine gazile su moje korijenje, no ono se nije dalo isčupati. Vile su pjevale zavodljivo, sa planinskih vrhova često sam čula smijeh. Bila sam i ljubomorna i usamljena i oronula. No zore su jedna za drugom stizale svaki put prije nego bih odustala.

Stojala sam i čekala. Vjekovna čekanja su uvijek ona velika, epska, otpjevana u bezvremenom i klesana u beskonačnom. Znala sam da kad krene život biće vanserijski. Znala sam da se za prosječne letove krila ne pripremaju dugo. Znala sam da zov sopstva zatutnji jednom i ne čeka. Zbog toga sam morala biti spremna, da na prvi znak udahnem ovozemaljsko.

Vjetrovi kakve ne poznaje čovječija koža vijali su bezdušno opominjući da neću moći vječno da čekam. Kiše, kakve ne poznaju čovječije ruke mogle su da izobliče moju suštinu da sam samo na trenutak prestala da ti se nadam.

Posmatrala sam izgubljene duše koje nisu imale snage da čekaju vjerno i strasno, pa su svojim ljudima bile razočarane i izgubljene zauvijek. Nisu ljudi birali nas, već mi njih. Kost i meso kakvo mi je nuđeno vjekovima nisam birala po oku već po pozivu vanzemaljskog.

Stojala sam i čekala. Dešavalo se da se zaboravim na trenutke mjerljive decenijama, da se ućutim i utihnem od strahova pristajanja na ono što mi nije dosuđeno a mogu da izaberem slobodnom voljom. Bojala sam se jedino poraza kompromisa, poraza životarenja, poraza življenja tuđim idejama i pravilnikom izmišljenim od drugih ljudi. Na mahove izgledalo je stravično. Jezivo, hladno bezizlazno do granica proklinjanja.

No, ja sam imala viziju, kako bi trebalo da izgleda moje sjedinjavanje sa ljudskim tijelom. Imala sam viziju, da treba da se prepoznamo, spoznamo i stopimo jedno u drugo kao rijeka u more. Da tečemo skupa kroz zemaljski život slušajući jedno drugo. Imala sam viziju, da bi moje tijelo trebalo da zna i prepozna moj šapat, i da me osluškuje cijelog životnog puta. Htjela sam da budem važnija od bilo čega ostalog i da se moje želje prate bez pogovora. Da tijelo sklesano od povjerenja u mene neće nikad biti slabo i nejako. Neće nikad dozvoliti da me zataškaju sumnje nemiri i strahovi koji su znali da parališu ljude, pa su mahom zaboravljali želje svoje rođene duše.

 

Ja sam stojala i čekala. Bogovi su ponekad slavili, ispijajući slatki nektar sa Herine trpeze podrugljivo su me posmatrali. Znali su da me gađaju gromovima, da mi šalju sušu samo da se zabave i onemoćaju moju vjeru. No ja duša, koliko god sam im krhko izgledala imala sam viziju. Vjekovima sam istrajala čekajući smisao moga bivstva i znala sam da će to biti vrijedno čekanja. Vjerovala sam da želim velike želje, pa sam čekala tijelo koje pravi velike korake. Nekoga, ko mi je predodređen i kome sam suđena.

Vaše duše, isto su ovako čekale vas. Dok sam čekala, posmatrala sam vas i bilo mi je žao vaših duša, koje su ushićene birale da se nastane baš vama, a vi ih potiskivali kao stare mahovine koje se skupljaju bespotrebne oko zimzelenih stabala. Čemu vas čekamo, ako nas odbacite čim vas savladaju društvene okolnosti, nametnute norme i robovanje? Duše vam pjevaju. Vi utišavate muziku, samo da bi nadglasali da su njihove želje besmislene a htjenja nemoguća. Kako to, da olako odbacujete vjekovne stepe, mučna čekanja, zahvalnost što se baš vi izabrani i voljeni od cijelog postojanja?

Kako jedan čovjek odluči da živi suprotno svemu što mu šapće duša, i strada nesrećan od jedne do druge promašene vizije kao orkanski vjetar koji nema cilja sem razaranja i propadanja.

Kako odbacujete sve što vam duša ište, zarad nekih glupih jeftinih radosti ako ste već unaprijed predodređeni za velika djela? Svaka duša zna, da je svaki njen čovjek rođen kao nebeski miljenik no opet rijetki ljudi u to vjeruju. Gdje ljudima nestane vjerovanje, kad se rođenim izborima otrgnu od duše.

Zato još uvijek stojim i čekam. Vjekovna čekanja moraju biti velika, epska, neprepričana i neopisiva.

A vi, koji ste već tamo oslušnite šapate vašeg postojanja. Jednom kad potečete skupa, nikad više neće osjetiti nesreću i zaludna stradanja. Slušajte pažljivo, nisu sve želje želje duše. Neke sitna jeftina zadovoljstva ne uspoređujte sa veličanstvenim vizijama vaše nutrine.

Svaka duša zna da ste rođeni za velika djela. Samo oslušnite i povjerujte sopstvu. Duša vas je birala, ona vaše tajne već unaprijed zna.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari