Što kad razočaraš čovjeka punog ljubavi?

Na ovom putovanju svakodnevno susrećemo brojne ljude. Neke samo zaobiđemo, kao i oni nas, s drugima se okrznemo u prolazu, treći se možda na ovaj ili onaj način zadrže na našoj putanji. Ponekad ostaju dugo, ponekad kratko. Neki nas otprate do kraja našeg putovanja. Ili mi njih do kraja njihovog.

S jednima se u trenutku rastanka pokidaju sve spone, s drugima zauvijek ostanemo vezani neraskidivim nitima, ma gdje bili ili kamo god otplovili. Neki nas neobjašnjivo odbijaju, drugi neobjašnjivo privlače. S jednima osjećamo nemir i nagon za bijegom, s drugima nas obavija nečuveni mir pa se poželimo skloniti negdje kraj njih i samo disati u ritmu njihovog i našeg srca. Čudesno. Sve je to doista čudesno i katkad neobjašnjivo.

U oceanu ljudi koji u valovima svakodnevno zapljusnu obalu našeg bića, ponekad imamo čast susresti nekoga ispunjenog istinskom ljubavlju. Kada nam takav čovjek dotakne život, mi i sve oko nas doživljava potpunu transformaciju. Čovjek pun ljubavi nije poput drugih ljudi. I dok se drugi zaklinju u ljubav bez da je uistinu poznaju kao takvu, on se ni u što neće zaklinjati, već će nas nježno poput pera poškakljati po duši, umiriti naše nemire, oživjeti naše umrtvljene dijelove, posipati nas prahom nade i živahnosti kakvu odavno nismo vidjeli. Takav će čovjek biti dijete u tijelu odrasle osobe.

U očima će mu stanovati čuđenje i divljenje i činit će se potpuno nestvarnim u odnosu na ostatak svijeta koji u valovima zapljuskuju obalu našeg bića. Takvog će čovjeka rijetko umarati ono što umara druge, pronalazit će radost tamo gdje su se drugi odavno očitovali da je nema, vodit će nas nekim davno zaboravljenim putevima duše, otvarati ladice našeg djetinjstva tako da ćemo na trenutke i sami postajati dijete. Ovaj će nam dječji čovjek vratiti povjerenje u svijet i svojom će nas otvorenom dušom kojom nam je pristupio navesti da i mi otvorimo našu.

Ako nam u život uđe ovakav čovjek i daruje nam iskustvo bezuvjetne ljubavi, iskusit ćemo jedan od najvećih blagoslova koji uopće u ovom utjelovljenju možemo zamisliti.

Njegovu ćemo vibraciju snažno osjećati čak i kad on fizički ne bude tu. Ona će nas biti u stanju podići kad padnemo duhom i klonemo tijelom. Brisat će boli iz prošlosti i otklanjati sumnje iz sadašnjosti. Udahnut će nam život, ispuniti srce. I to takvom lakoćom i zaigranošću da nećemo ni shvatiti što se događa, samo ćemo se iz dana u dan iscjeljivati.

Kad nam u život uđe ovakav čovjek, moguće je da se s vremenom naviknemo da je takav kakav jest i prestanemo ga doživljavati kao blagoslov. On će i to shvatiti i neće imati problem s tim. Možemo činiti greške, i njih će prihvatiti. Čovjek pun ljubavi voli nas takve kakvi jesmo. Nesavršene. Nespremne da se katkad suočimo sa sobom i svijetom. On jako dobro poznaje odaje duše i zna da i sam prolazi kroz iskušenja.

Kod njega po tim pitanjima nema zamjeranja. Možemo ga naljutiti i on će prihvatiti ljutnju kao svoju i propustiti je kroz sebe. Ona će se kroz filter njegovog bića transformirati u snagu kojom će nas možda voljeti još više. Dok god smo iskreni, dok živimo kraj njega otvorene duše kako nam je pristupio.

No, postoji nešto pomalo sablasno. Nešto što sam viđala u više navrata i što bi me svaki puta iznenadilo. Kad takvog čovjeka razočaraju, onako istinski, a naizgled sitnicama. Kad odigraju igru na terenu njegove duše, i još s figom u džepu, misleći da je neće vidjeti jer nastoji vidjeti samo dobro. Kad se pozovu na ljubav da bi do nečeg drugog došli, a on osjeti vibraciju dublju od svake riječi što ga grebe po duši. Kad se koriste zaobilaznim putevima, zamataju loše stvari u celofane s mašnama ili guraju emocije pod tepih. I može to biti naizgled sitnica, naizgled toliko mizerna da se po njima na nju zasigurno nitko ne bi trebao osvrnuti. Jer prelazio je taj čovjek pun ljubavi preko toliko velikih stvari, opraštao je on kardinalne greške, gdje neće ovakvu sitnicu. no, kad se ovo dogodi, nastaje točka nestajanja…

Jer, ponekad i jedno jedino zrno neiskrenosti upakirano u celofane s mašnom može biti presudno. Može dovesti do točke nestajanja bez da to netko od sudionika svjesno želi. I tada nema povratka. Sve naizgled ostaje isto, samo se duša čovjeka punog ljubavi zatvori poput cvijeta pred počinak. Ona je i dalje tu, ali više ne možemo doprijeti do nje. Kad se to jednom dogodi, stajat ćemo jedno nasuprot drugog i pitati se kako se to moglo dogoditi. Možda ćemo pokušati učiniti sve da stvari vratimo onakvima kakve su bile. No bezuspješno.

Kad čovjek koji nam je pristupio otvorene duše i dao nam sve što je bio i što će ikada biti, uslijed oštrice neiskrene namjere onoga koga je volio i kome je vjerovao, zatvori poput cvijeta svoju dušu, nikada je više na tom mjestu i pred tim čovjekom neće otvoriti. Ne zato što ne želi. Želio bi on. Već zato što ne može. Jer bio je on i povrijeđen i ljut i znao se nositi s time. Bio je i očajan i beznadan i iz toga je pronašao izlaz.

Ali, sada je razočaran.

A tu nema pomoći.

Razočaranje je točka nestajanja kod takvog čovjeka.

I duša mu se ponovno otvara tek s nekim drugim bićem, na nekim drugim obalama.

 

Čuvajmo uistinu dobre ljude. Valovi ih ne donose često na naše obale…

Marina Papec

Komentari

Žena Dijete, sanjar, mama koja zaviruje s druge strane oblaka i vjeruje da se samo ljubav broji.