Igra. Sve je igra. Igra skrivanja. Igra zablude. Glume. Igramo se s ljudima oko sebe. Igramo se skrivanja. Pogrešnog predstavljanja. Igramo se glume. Glumimo da smo nešto što nismo. Glumimo da smo nešto što bi voljeli da jesmo. Krijemo ko smo. Šta su nam namjere. Šta želimo. Šta osjećamo. Zavaravamo. Do cilja idemo nekim skrivenim stazama.

Navodimo na krivi trag. Stavljamo maske. Mijenjamo ih. Jer ako priznamo ko smo, možda smo previše jednostavni pa nećemo biti zanimljivi. Ako priznamo šta osjećamo, bit ćemo slabi. Bit ćemo u podređenom položaju. Bolje je sakriti. Ako volimo, glumimo da nam nije stalo. Ako ne volimo, glumimo da nam je stalo. I sve ćemo. U sve ćemo se pretvoriti samo nećemo priznati prava osjećanja. Dobra djevojka će glumiti bezosjećajnu kučku jer su je osjećanja već puno koštala, kučka će glumiti osjećanja jer su joj ih već ubili. A treba joj da osjeća. Želi da osjeća. I tako svedemo svoj život na pozorište. Mijenjanje uloga. Šaradu.

Svi smo mi fejk

Takmičimo se da na slikama izgledamo što sretnije. Da nam je osmjeh što blistaviji. Hodamo ponosno, odvažno, a puni smo rana. Skršeni smo iznutra. Tek kad ostanemo navečer sami sa sobom, skidamo maske i ližemo rane. A čemu sve to? Čemu ta šarada blistavih osmjeha i vedrih lica. Čemu ta šarada bezosjećajnosti i nedodirljivosti. Pa samo smo ljudi, zar ne? Zaljubimo se. Volimo. Zašto to kriti? Pogriješimo. Patimo. Povrijede nas. Bolujemo. Zašto to kriti? Zašto igrati igre? Pokazivati pogrešne karte, a kriti one prave.

Zašto? Zašto ne biti to što jesmo? Zašto se pretvarati da te ne boli kad ga vidiš s drugom i baš tad nabacivati najblistaviji osmijeh, a onda se poslije zavlačiti u kutak tamne sobe i dugo plakati? Pa samo smo ljudi. Ako nisi preboljela, preboljet ćeš. Daj sebi vremena. Odboluj. Ne sili se da to bude preko noći. Pusti da ljubav umre sama, ne ubijaj je ti jer tako ubijaš i sebe. Zašto je tako teško biti to što jesmo? Pokazati to što osjećamo? To što želimo?

Gluma je posvuda oko nas

Pa se onda igramo skrivanja. Glume. Gledamo Sex i grad i odlučujemo biti Samante. Žderačice muškaraca. Ili Mirande, one kojima niko ne treba, koje mogu sve same. Ili Carry, ona koju Zvjerka stalno povrjeđuje, a ona nastavlja dalje kao da se ništa nije desilo. Ili Charlotte, ona koja vjeruje u ljubav i strpljivo je čeka. Pa nam se onda uloge pomiješaju. I ne znamo ko smo ni šta smo. Da li bi još uvijek vjerovale u ljubav, iskorištavale muškarce ili bile same sebi dovoljne? Ne znamo, pa čas glumimo jedno, čas drugo, čas nešto treće.

Čemu sve to? Što više glumimo, što se više pretvaramo, postajemo sve ogoljeniji. Ne može lažni osmijeh sakriti tugu pa da je i najblistaviji na svijetu. Ne može lažni stav sakriti želju koja nam se krije u očima. Što više glumimo, sve smo ogoljeniji. Što se više igramo nedodirljivosti, sve smo ranjiviji.

Čemu onda? Ko smo mi uopće? Znamo li više? Sjećamo li se?

Ilda Dedić

Komentari

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.