Imao sam osjećaj da je mogla predviditi budućnost, kao da je otišla do nje i kradom je gledala iza paravana sadašnjosti.

Često mi je govorila da ne pravim iste greške, jer bi posljedice mogle biti loše. A ja nisam slušao nju, nisam slušao a jesam je volio. Koja korist? Muški kreten bez mrve morala , iskoristio svaku koja mu se našla na putu. Toliko sam bio siguran da je imam i da ne mogu ostati bez nje , opraštala mi je kao majka , svaku laž, prevaru.

Sada kada sam ostao sam, shvatio sam neke stvari, zasitio se prolaznih žena kao Lašva smeća. Zasitio onoga zbog čega sam ostao željan ljubavi i pažnje. Nije više mogla opraštati, razumijem je. Koliko god da me je voljela, poželjela je da i ona bude voljena. Volio je jesam, pokazao nisam, naprotiv skrivao sam to, skrivao sam sreću njene blizine, da ne bi druge primijetile.

Daleko je ona sad, nadam se da je sretna. Nadam se, voljela je zvijezde , često je gledala u njih , a sama je bila zvijezde koja po noći osvjetljava put, zajedno sa mjesecom. Ona je uvijek bila tu kada loše krene , davala utjeha , druže ,bila je muško u našoj vezi.

Znaš kako se borila za mene, za nas, za ljubav. Nisam je zaslužio, nisam, nisam, nisam. Kada zajedno odemo na neki planinski vrh i gledamo ono što se nalazi isred nas. Ja bih vidio prelijepu zelenu livadu, jezero, poneko drvo, ma klasična priroda. A sa njom bih vidio dubinu jezera, život u jezeru. Vidio bih drvo, isto ono što sam i ja vidio, gledajući sa njom uvijek sam vidio i gnijezdo. Znaš, vidio bih krajeve na kojima ptice lete, ptice iz tog gnijezda.

Jednom me je pitala: “Vjeruješ li da je svemir beskonačan” rekao sam da ne vjerujem. “Pogodio si, nije beskonačan, ima granice”. Nasmijao sam se, pametnica moja, ona je uvijek gledala daleko, gledala naprijed. Gledala, padala, plakala, ali bila muško u ženskom tijelu. Nije se predavala, nikada, nikada.

Mnogo je učila, previše, uvijek je čitala neka velika djela. Voljela je Rumija, mnogo ga je citirala, voljela je čaj od jagode sa medom, voljela je mene. Kada me je upitala: “Da li ti misliš da je neki insan, nekad davno, bio u svemir” Rekao sam da jest, učio sam iz geografije , ali moj odgovor nije bio isti kao njen. “Nemoguće je da je bio, možda je otišao daleko ali nije bio u svemiru. Samo nam prosipa priču, to je isto kada ne znaš plivati i uđeš u plićak pa posmatraš more ispred sebe , koje je neograničeno. Tako isto je i sa svemirom, možda je on bio na ulazu, vidio ispred sebe beskonačnost i rekao da je svemir beskonačan”.

Jednom sam je čekao poslije škole, na plavom mostu. Gledao sam neke njene prijateljice koje su zagledale muškarce , oblačile uske farmerice , zapaljivale cigarete sa praga škole. A ona , ona uvijek pristojna, nasmijana , uvijek priča sa nekim, posmatra, planira. Baš tada mi je rekla : ” Gledam sada iz učionice Vlašić i znaš šta sam skontala ?” upitao sam je iznenađeno, šta si skontala pametnice? “Ti si moj Vlašić, ti si taj koji poslije umora daješ odmor, nježnost, udobnost. Baš kao Vlašić ljudima”. Ali izdao sam je, od kada nismo zajedno ne hodam ulicama u blizini gimnazije , ne gledam Vlašić , niti idem na Vlašić.

Sama pomisao na Vlašić steže mi grudi, izaziva bol, sasvim zasluženo.

Semir Krnjić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari