Dobro se sjećam tog dvadeset i četvrtog rujna.

Dobro se sjećam te noći u kojoj sam najsnažnije drhtala, ali sam  u njoj i najviše naučila.

O životu.

O ljubavi.

O osjećajima.

O nemoći.

O boli.

O simbolima.

O znakovima.

O istinskoj vrijednosti koju bi trebali slijediti u životu.

Tog dvadeset i četvrtog rujna rodila sam svoju drugu kćer. I ništa me nije toliko naučilo životu kao dan kada sam po drugi put postala majka. Jer učimo na teškim danima, nikada na lijepim.

Nismo se vidjele istoga dana, nisam je primila u naručje kao sve majke i zagrlila je svojom očekivanom ljubavlju. Bio je to težak porod za mene, teško rođenje za nju. Njezino prebivalište bilo je na pedijatriji, moje u rodilištu. Pustili su me k njoj tek trećeg studenog, nakon punih devet dana.

Taj dan mi se urezao u sjećanje iznad svih dana, i pamtit ću ga dok je mene. Tog trećeg studenog išla sam prema njoj i  nisam znala kako izgleda, kako i koliko ću je voljeti.

Ušla sam u sobu nanizanu krevetićima, pitajući sestru, tko je moja kćer? Kreveti su s bebama bili poslagani kao vlakić, nanizani jedan iza drugoga. Ispod malih nogica bili su napisani osnovni podaci s imenom i prezimenom. Sestra mi je pokazala tablu s njezinim imenom. Uzela sam “svoje” dijete u naručje dok je beba iznad nje zaplakala iz sveg glasa. Vrištala su mala pluća, ne bi li se čula.

Čula sam ih, kako ne bi čula odjek od kojega su zidovi drhtali, od kojega su mi klecala koljena. Vrištala sam i ja s njom. Druge majke nisu se previše obazirale na taj nesnosan plač, ali meni je ovaj plač bio i ostao jedan od najglasnijih. Plač koji me puno toga naučio.

S jedne strane slušala sam plač “tuđeg” djeteta s velikom grižnjom savjesti, dok s druge strane držim “svoje“ dijete u naručju s istom grižnjom. Bila sam rastragana na dvije strane, i nisam znala koje bi od njih utješila. Iako sve u meni odjekuje, sve mi govori – uzmi dijete u naručje, utišaj taj plač. I željela sam, toliko snažno kao nikada, ali nisam mogla spustiti “svoje” dijete iz naručja da bi umirila plač drugoga.

Jer, donijela sam sa sobom simbol majke, viziju osjećaja, i pitala se kakva bi ja bila majka kada bi ispustila svoje dijete iz naručja, koje sam nakon devet dana prvi put primila, da bi utišala drugo, tuđe dijete? Stotinu pitanja bilo je iznad mene dok gledam u viziju majke i ne osjećam je, ne dotiče me na poseban način.

Dok su moje misli odjekivale, zvono se oglasilo – kraj dojenja. Uplašena stojim pred sobom, pogledam kako dijete spava u mome naručju ne obazirući se previše na mene, majku koja je zaboravila ponuditi dijete majčinim mlijekom od kojega mi je pidžama potpuno mokra, a ja sam i dalje bila usmjerena na znoj koji se slijeva mojim tijelom od vlastitih osjećaja krivnje jer doista nisam znala koje dijete bi utješila u tom trenutku.

Vrijeme dojenja je prošlo, a ja nisam mogla iskoračiti iz sobe.

Pozvala sam sestru moleći je. “Hoćete li molim vas utišati plač ove bebe?”

-„Jeste je nahranili’?“ upita me sestra.

Pogledala sam u nju, u dijete. Položila sam ruku na pločicu ispisanu imenom mojega djeteta pokazujući sestri i izgovarajući: “Uzela sam svoje dijete, tu iznad glave piše njezino ime.“

-„Ne, ime djeteta piše ispod nogu. Ovo uplakano dijete je vaše!“, odgovorila je smiješeći se.

Meni to nije bilo ni malo smiješno, prošao je kroz mene još veći sram, krivnja, tuga, ali i neizmjerna sreća jer sam svoje dijete cijelo vrijeme osjećala, osjećala sam da mi ono pripada.  Zamijenila sam ih, svoje i tuđe dijete.

I osjećala sam svoje.

I osjećala sam tuđe.

I držala sam u naručju tuđe dijete plašeći se što nisam osjećala neku posebnu bliskost između nas.

I slušala sam koliko mi srce vapi utišati plač svojega, ali nisam slijedila svoj osjećaj od srama.

Tada sam dobila najveću poruku života – Život nam prostire znakove koje trebamo slijediti. Sve ljubavi koje su naše osjećamo ih cijelim bićem, najvećom snagom što možemo, ali često simboliziramo, imamo vizije i zadržavamo se u onom što nam ne pripada, plašeći se da smo sami odgovorni što ne osjećamo.

Biti majka, biti otac, imati savršeni brak, biti dijete, živjeti, voljeti, sve su to simboli koje kroz okolinu gradimo. Simboli koji nam se sve više nameću kao određene figure koje slijedimo i pokušavamo ih pronaći u sebi. U određenim ulogama stvaramo viziju savršenog i ne savršenog sebe, slažemo sliku kakvi bi trebali biti. I očekujemo, a očekivanja nas razaraju ako nam se ne uzvrate. A uzvrate se, samo ako ih cijelim bićem osjećamo.

Ovo je bila glasna poruka, znak koji me je u životu naučio slijediti srce. Glas koji je utišao svaku krivnju ako nisam osjećala ono što sam trebala.

Ovo je bila poruka – sve što osjećamo glasno, cijelim svojim bićem pripada nama.  Dozvolimo si pratiti osjećaje koji nam govore – To je to. Osjećam. Znam. Volim.

Želim vam puno ovakvih ljubavi,

Vaša Mirela!

Komentari

Ako se pitate tko sam? Ja sam ovo srce kojim pišem, kojim živim, ovo tijelo koje njega sluša. Ako me tražite, uvijek sam tamo gdje je moja duša. Nikako tamo gdje mnogi očekuju. Još uvijek sam dijete u tijelu odrasle žene. Odrastanjem širim pluća i otvaram srce tražeći ljubav u svemu. Rođena Riječanka. Volim more, knjige, pisanu riječ, nebo, prirodu, sport i plesne korake. Sve što volim moja je inspiracija. Volim svoju obitelj. Volim životinje. Svoja dva psa. Volim ljude. Volim život. Živim u Slavonskom Brodu. Pišem. O čemu? Istražujem život olovkom i pišem o svemu što ovu dušu dotakne. Bez olovke ne znam, ni tko sam, ni što želim, ni zašto dišem. S njom živim punim plućima. Napisala sam svoj prvi roman pod imenom PROBUDI SE. Ovdje možete čitati o svemu što jedna duša traži da bi živjela. O ljubavi, pozitivnoj energiji, uspjehu, pokretu, snovima, ludostima. Optimizam je ono što me pokreče, zato sve što vidim daleko je od realnosti, a pod ruku idealizma. Nisam novinar, filozof niti psiholog. Život, ljubav, urođeno pero piše najvjernije diplome za jednog književnika. TOLIKO O MENI